Sve nas je zatekla vijest o razornom zemljotresu koji je pogodio jugoistok Turske i sjever Sirije. Dok pišem ovaj kratki osvrt, bilanca umrlih i povrijeđenih se povećava dok na drugoj strani spasilačke službe lavovskim naporima čine sve da spase one koji su ostali zaglavljeni ispod ruševina. Zemljotres se dogodio u zoru, te je bio velike magnitude (7.8 po Rihteru), tako da nije bilo uopće vremena za reagovanje.
Ova tragedija kao i mnoge druge prirodne nesreće često otvaraju raspravu o Božijoj ulozi u svemu tome: kako i zašto to Bog dozvoljava, zašto se događa ionako siromašnom narodu na tom području koji je dovoljno otpatio, itd. To pitanje postavljaju većinom ateisti i vjernici koja određena tragedija duboko potrese. Riječima Dineša D’Suze koji analizira ovo pitanje u kršćanskom kontekstu:
”Dok ateista samo koristi patnju da potvrdi nevjeru u Boga, kršćanin koji pati osjeća se izdanim od Boga. Ateista je intelektualno trijumfalan – Vidite, rekao sam vam da nema Boga! – dok je kršćanin slomljenog srca… zaboravljen od Boga.”
Na drugoj strani, pojedini u svemu tome vide Božiju srdžbu i kaznu, te u svojim infantilnim tumačenjima idu toliko daleko i navode razloge koji odgovaraju njihovom narativu kao da su friško primili objavu i znaju razlog Božije srdžbe. Jednom sam prisustvovao predavanju gdje je spomenuto da je glavni razlog cunamija iz 2004. trgovina djecom koja se odvijala na tom području. (sic)
U ovom slučaju, zemljotres se desio baš na području koje je jedno od najreligioznijih u svijetu, a nalazi se u sastavu jedne sekularne države. Mediji su npr. prenijeli video u kojem žena odbija izići ispod ruševina dok joj ne obezbijede mahramu da se pokrije. Dakle, većina stradalih su konzervativni muslimani koji se ustvari više pridržavaju islamskih načela u odnosu na druge.
Ovakav rezon je već viđen ranije. Naime, razoran zemljotres je pogodio Portugal u 18. stoljeću, te izazvao tektonske promjene u promišljanju u tadašnjoj Evropi. Po nekima, to je zemljotres koji je donio prosvjetiteljstvo. 1.11.1755. portugalska prijestolnica Lisabon je potpuno razorena. Val šoka kojem danas svjedočimo se isto tako proširio Evropom. Stradalo je prema različitim procjenama oko 50 000 ljudi. Sami tajming zemljotresa (kršćanski praznik Svi sveti) i devastiranost vjerskih objekata su bili glavni razlozi tvrdnje da se radi o Božijoj kazni. Da ironija bude veća, katolici su kao razlog vidjeli herezu protestanata, dok su oni smatrali herezu katolika.
Sve do ovog zemljotresa u Evropi je preovladavao filozofski optimizam koji je zagovarao Lajbnic. Naime, u pokušaju da riješi glavni problem teodiceje tj. postojanja patnje i zla u prisustvu Dobrog i Svemogućeg Bića, on je došao do zaključka da je ovo najbolji mogući svijet (”Die beste aller möglichen Welten”).
”Pošto postoji beskonačnost mogućih svjetova u Božijim idejama, a jedan od njih može postojati, mora postojati dovoljan razlog za Božiji izbor koji ga određuje da izabere jedan umjesto drugog. A ovaj razlog se može naći samo u podobnosti ili u stepenu savršenstva koji ovi svjetovi posjeduju, pri čemu svaka moguća stvar ima pravo tvrditi postojanje srazmjerno savršenstvu koje uključuje. Ovo je uzrok postojanja najvećeg dobra; naime, da mu Božija mudrost dopušta da to spozna, Njegova dobrota ga navodi da to izabere, a Njegova moć mu omogućava da to proizvede.”
Protiv ovog razmišljanja je ustao Volter, te posvetio poemu lisabonskoj tragediji u kojoj je prozvao filozofe koji su slijedili Lajbnicov optimizam, te religijske fanatike koji su vidjeli Božiju srdžbu zbog postupaka drugih u tome.
Prema njemu, Lajbnicovo viđenje je vodilo u fatalizam. Ono nije samo davalo utjehu, nego je bilo i paravan za pasivnost. Tačnije, optimizam je ”opsjednutost u insistiranju da se stvari odvijaju pravim tokom kad se ustvari ne odvijaju”.
Evo jednog dijela te poeme koji se može prenijeti i na današnji kontekst:
Pogledajte ove komadiće i pepeo svoje rase,
Ovo dijete i majku u zajedničkoj ruini.
Ove razbacane udove ispod mermernih osovina
Sto hiljada koje zemlja proždire,
Koji, rastrgani i krvavi, još podrhtavaju
Zakopani ispod svojih gostoljubivih krovova
U teškim mukama okončavaju svoje živote.
Onim umirućim žamorima tuge,
Na taj užasni prizor jada,
Hoćete li odgovoriti: “Vi samo ilustrirate
Željezne zakone koji okivaju Božju volju”?
Recite još toj drhtavoj masi mesa:
“Bog je osvećen: plata za grijeh je smrt”?
Kakav zločin, kakav grijeh su zanijela ta mlada srca
Koja leže, krvava i razderana, na majčinim grudima?
Je li pali Lisabon dublje zaglavio u poroke
Nego London, Pariz ili osunčani Madrid?
Umjesto teološko-filozofskih diskusija o ovom fenomenu koje svakako treba voditi, najmanje što možemo učiniti u ovom momentu jeste da damo novčani prilog ili posjetimo najbliži centar koji sakuplja pomoć kako bi barem malo olakšali onima koji su preko noći ostali bez svojih domova i voljenih.
Nastaviće se…
