Tvrdnja: Ne možemo sa sigurnošću utvrditi identitet faraona iz perioda Musaa a.s. zbog nepodudaranja između činjenica navedenih u Svetom Tekstu i rezultata do kojih je došla egiptologija. Alternativno tumačenje ove priče sugerira da se događaj nije desio u Egiptu.

Uvod

Priča o Musau a.s. i faraonu je jedna od centralnih priča u Kur’anu koja se u različitim intervalima pojavljuje u mnogobrojnim kur’anskim surama. Nijednoj priči nije dat toliki značaj, niti je tako u detalje opisana kao što je ova. Ranije smo spomenuli da Kur’an nije opterećen historijskim detaljima, niti navođenjem imena, nego izvlačenjem pouke iz događaja koji su se desili. S vjerskog aspekta, uopće nije važno ko je faraon, važan je njegov modus ponašanja. On je predvodnik despotskog režima zasnovanog na strahu i eksploatisanju drugih; režima koji se ne libi čak ni ubijati tek rođenu djecu u svojoj borbi za opstanak. Stoga, nama uopće nije važan njegov identitet, nego da izbjegnemo sve one negativne osobine koje je ova ličnost imala i koje su je dovele do propasti na ovom i budućem svijetu. Naravno, to nas ne spriječava da danas analizirajući određene kur’anske ajete, te dostupne historijske izvore pokušamo odgonetnuti o kome se tačno radi.

Diskusija

Musa a.s. i faraon su živjeli u drevnom Egiptu. Znamo da su drevne civilizacije nastale u dolinama velikih rijeka i egipatska je sigurno najpoznatija. Aludirajući na njegov značaj, Egipat je poznat još kao Ummu-l-Dunya (Majka svijeta) u arapskom govornom području. Historija drevnog Egipta je sistematizovana u 10 razdoblja (od preddinastičkog do rimskog), te pokriva period oko 3000 godina. Shodno tome, istraživači stavljaju Musaa a.s. u jedno od ovih razdoblja.

Prije nego analiziramo islamsku perspektivu, treba spomenuti da i Druga knjiga Biblije (Izlazak) govori o ovoj temi. Iako Biblija za razliku od Kur’ana nudi mnoge detalje, zanimljivo je da i ona ne spominje ime faraona iz ove priče. Stoga, njegov identitet je zaintrigirao prvenstveno mnoge kršćanske apologete. Kao što ćemo kasnije vidjeti, Kur’an aludira da se radi o jednom faraonu, dok biblijski istraživači većinom navode 2 ili više faraona koji su se izmijenjali tokom Mojsijevog života (faraon koji ga je prihvatio, faraon od kojeg je pobjegao u Medjen, faraon od kojeg je pobjegao sa svojim narodom).

Važno je istaći da postoji i drugi kamp koji u potpunosti negira postojanje Mojsija ili ima drugačiji narativ o njegovom životu i djelu. Za većinu istraživača priča o Izlasku je izmišljotina, a Mojsije je mitska ličnost. Najveći uticaj na ovo razmišljanje ima knjiga Mit i rođenje heroja njemačkog psihoanalitičara Ota Ranka koja je objavljena 1909. Poslije analiziranja rođenja i životnog puta poznatih historijskih ličnosti (među njima i Mojsija), on detektira zajedničke crtice koje se mogu odnositi na svakog od njih:

”Heroj je dijete vrlo uglednih roditelja, i obično sin kralja. Njegovom postanku prethode poteškoće, kao što su seksualna apstinencija, produžena neplodnost ili tajni snošaj roditelja zbog vanjske zabrane ili prepreka. Tokom ili prije trudnoće, proročanstvo, u obliku sna ili predskazanja, upozorava na njegovo rođenje, obično prijeteći ocu. Stoga je novorođeno dijete, obično na poticaj oca ili njegovog zastupnika, osuđeno na smrt ili razotkrivanje. Po pravilu se predaje vodi, u kutiji. Tada ga spašavaju životinje, ili ljudi nižeg društvenog statusa (pastiri), a doje ga ženka životinje ili žena nižeg društvenog statusa. Nakon što odraste, svoje ugledne roditelje pronalazi na razne načine. On se sveti svome ocu, s jedne strane, a priznaje se, s druge strane, da postiže veličinu i slavu.”

Pošto mnogi poznati heroji iz mitova imaju sličan životni put koji smo naveli u gornjem paragrafu, pojedini tvrde da se u određenim slučajevima radi o jednoj ličnosti koja je samo prilagođena drugom području shodno društvenim i drugim okolnostima. Npr. neko u Epu o Gilgamešu nalazi podlogu za potop u periodu Nuha a.s., dok neki naglašavaju sličnosti između Sargona Akadskog i Mojsija. Sargona je majka bacila u rijeku Eufrat, te je kasnije postao poznati vladar na području Mezopotamije.

Frojd je pred samu smrt napisao knjigu Mojsije i monoteizam u kojoj potvrđuje njegovo postojanje, ali ne prema službenoj verziji. Po njemu je Mojsije bio odbjegli svećenik Amenhotepa IV (Eknatona) o kojem će biti riječi kasnije. Odrastao je u egipatskoj porodici, a ne na kraljevskom dvoru. Njegovi sljedbenici koji su migrirali s njim su ga ubili, te su se kasnije vratili njegovom učenju o monoteizmu zbog kolektivne krivice koja ih je proganjala. Tomas Man, poznati njemački književnik i žestoki oponent nacizma je također pisao o ovoj temi. Inspirisan Starim zavjetom napisao je prvo 4 romana o Josipu (Jusufu a.s.) i njegovoj braći. U svom djelu Zakon znatno odstupa od biblijskog narativa i tvrdi da je Mojsije ustvari unuk faraona Ramzesa II. Također, posebno naglašava dupli identitet koji Mojsije ima (egipatsko-jevrejski), te njegovu ”govornu smetnju” kao važne faktore u poslanju. Na jednom mjestu kaže (navodeći razgovor između Boga i Mojsija): ”Upravo što si im samo polurod, ti si onaj koji može da ih kultivira/preodgoji i da mi ih učini svetim narodom.”

Nije samo postojanje Mojsija i opisa njegovog života dovedeno u pitanje od strane historičara, nego i ostalih poslanika koji su živjeli u periodu koji je bliži nama. U 19. stoljeću se pojavila škola historijskog Isusa, koja je imala za cilj da rekonstruira njegov život prvenstveno na osnovu dostupnih historijskih izvora, a ne na osnovu evanđelja. Štrausovo djelo iz 1835. Isusov život, kritički obrađen je šokiralo kršćansku Evropu, te je debata na ovu temu i danas aktuelna. Knjiga Zelot: Život i vrijeme Isusa iz Nazareta koja je objavljena 2013. je ponovo uzburkala duhove i naišla na opće oduševljenje/kritike u zavisnosti od čitalačke publike.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća se formirala posebna Revizionistička škola islamskih studija. Orijentalisti su se već ranije bavili islamom, ali su oni većinom ispoljavali kritiku koristeći islamske izvore. Revizionisti se primarno oslanjaju na neislamske izvore u svojim istraživanjima jer islamske smatraju netačnim/pristrasnim i kao u prethodnom slučaju sa Isusom se oslanjaju na historijsko-kritičku metodu.

Da zaključimo, iako se protive zvaničnim religijskim verzijama o Isusu i Muhamedu, historičari su saglasni o postojanju Isusa i Muhameda zbog mnoštva dokaza koji se nalaze van religijskih izvora. Patriša Krone, koja je bila poznati proponent revizionističke škole, u jednom intervjuu odgovarajući na pitanje o Muhamedu a.s. kaže: ”Dobro, znamo da je postojao. Znamo da je bio aktivan negdje u Arabiji…”

Pošto je Mojsije živio mnogo ranije i historijski izvori na ovu temu su opskurni, historičari su doveli u pitanje njegovo postojanje, te posljedično čitavu priču koja se formirala oko njega. Egiptologija je zasebna nauka i danas se izučava na mnogim svjetskim univerzitetima, te možemo konstatovati da je učinjeno mnogo na rasvjetljavanju historije drevnog Egipta, prvenstveno zahvaljujući dešifrovanju hijeroglifa, otkriću grobnica, gradova i artefakata.

Međutim, nigdje nema spomena o jevrejskom djetetu koje je naraslo na dvoru i bilo uzrok propasti Egipta u jednom periodu. Nigdje se ne spominju kazne koja su zadesile Egipćane (poplave, skakavci, žabe…) Stoga, većina istraživača je na stavu arheologa Yitzhaka Paza:

”Kao arheolog i naučnik, mogu suditi samo prema nalazima, a nalazi ne podržavaju mit o Izlasku. Činjenica je da još nije pronađen nijedan egipatski dokument koji opisuje historijski događaj Izlaska iz Egipta takvih razmjera. Ljudi su otišli, ljudi su se vratili, ljudi su pobjegli, ali u vrlo malom obimu, a ne u onom obimu opisanom u Bibliji.’’

Ako ova priča nema potvrdu u historijskim izvorima, ne mora značiti da se nije desila. Još mnogo toga iz historije drevnog Egipta je neistraženo i uzimajući u obzir veliku populaciju i ubrzanu urbanizaciju Egipta, postoji bojazan da neke stvari nikad neće biti pronađene zbog nedostupnosti. Drevni Egipat je u određenim fazama također prošao kroz ”mračno doba” i ne mora značiti da je sve bilježeno, a pogotovo onaj narativ u kojem su Egipćani poniženi. Prema tome, ovaj događaj može biti namjerno izostavljen ili izbrisan, jer vlastodršcima nije u interesu da opišu kako ih je uništio Bog naroda kojeg su porobili. Nekima se može činiti kao teorija zavjere, stoga ovdje navodimo jedan citat iz rada Spasenovskog koji govori o zatiranju nekih detalja egipatske prošlosti među samim faraonima:

Horemheb je prije svega bio zagovornik povratka Egipta u stanje kakvo je bilo prije Eknatonovih reformi. On je zaslužan za brisanje, ne samo Eknatona, već i Smenkarea, Tutankamona i Aja iz egipatske povijesti, pa tako mnogi kasniji egiptolozi kao Maneto, Josip Flavije i sl. uopće niti ne spominju vladare razdoblja Amarne u svojim listama egipatskih faraona.

Poznata izreka kaže: History is his story.” Iako je historija drevnog Egipta u velikoj mjeri sistematizovana kao što smo naveli, postoje mnoga otvorena pitanja, te brojna sporenja oko detalja koji se tiču pojedinih vladara, događaja, usklađivanja kalendara, itd. Pismena građa je najviše rezultat pojedinačnog truda klasičnih autora dok većinu onog što znamo o drevnom Egiptu dugujemo prvenstveno arheologiji, tako da se čitava egiptologija prvenstveno zasniva na pokušaju rekonstrukcije/definisanja onog što je pronađeno.

Sada ćemo se fokusirati na kur’ansku rekonstrukciju ove priče. Razumljivo je da ona nekim čitaocima nije relevantna jer predstavlja argumentum ab auctoritate (pozivanje na autoritet). Kako god, muslimani vjeruju narativu koji je prezentovan u Kur’anu, te ajeti koji govore o ovim događajima nisu ”priče naroda drevnih” kako su idolopoklonici često odgovorali Poslaniku a.s. kada bi ih on navodio. Za razliku od drugih kur’anskih priča, ovdje nema prostora za metaforičko tumačenje, nego se radi o slijedu događaja koji su se desili u određenom periodu. Kršćanski i muslimanski konkordisti su uložili velike napore da identifikuju faraona, ali to je izuzetno težak zadatak. Mi danas možemo suziti listu na nekoliko potencijalnih kandidata, ali ne možemo sa sigurnošću tvrditi da smo identifikovali pravog faraona zbog nepodudaranja narativa navedenih u Kur’anu i rezultata do kojih je došla egiptologija. Također, Kur’an govori uopćeno u faraonu, te se neke sekvence ponavljaju, tako da to dodatno otežava pokušaj njegovog profilisanja.

Misiju Musaa a.s. je nemoguće razumjeti bez priče o Jusufu a.s. koji je ustvari prvi sin Israila (Jakuba a.s.) koji je došao u Egipat. Nakon uspješne misije u kojoj je spasio Egipat od gladi, doveo je svoju braću i roditelje u Egipat i od tada počinje jevrejska epopeja u Egiptu. Prema starozavjetnoj verziji koja preovladava u teološkom diskursu, oni se su se vremenom namnožili, tako da je oficijelna vlast u njima vidjela prijetnju, te ih je porobila. Za razliku od Biblije, Kur’an ne spominje razloge ovog kopernikanskog obrata prema Jevrejima od strane Egipćana, nego samo konstatira da se faraon uzoholio i počeo tlačiti nedužne. Iako se  razlog porobljavanja eksplicitno ne spominje u Kur’anu, može se izvući isti zaključak na osnovu drugih ajeta – da se radi demografskoj opasnosti koju je Benu Israil predstavljao. Ono što je zanimljivo za ovu temu jeste da se vladar Egipta u doba Jusufa a.s. u Kur’anu ne oslovljava titulom faraon. I historijska istraživanja to potvrđuju, naime ta titula se počela tek koristiti u vrijeme Novog kraljevstva (18. dinastija, 1550-1292 pr. n.e). Uzimajući u obzir kur’ansku činjenicu i historijska saznanja koja se u ovome podudaraju, onda Jusufa a.s. možemo smjestiti u period prije ovog tituliranja, a Musaa a.s. u period poslije.

Dalje, iako se obojica poslanika vežu za Egipat u različitim razdobljima, na prvi pogled je teško naći poveznicu između njih, štaviše stiče se zaključak da je uopće nema. Međutim, Kur’an spominje jedan fascinantan detalj koji nam pomaže da sastavimo mozaik. Naime, radi se o tajanstvenoj ličnosti koju Kur’an oslovljava sa Vjernik iz faraonove porodice. Ova osoba je pripadala uskom krugu faraonove porodice, te je skrivala svoje vjerovanje kako Kur’an veli. U jednoj intenzivnoj diskusiji sa faraonom i njegovom svitom je rekao:

”Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A kad je on umro, vi ste rekli: ’Allah više neće poslije njega poslati poslanika!’ Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja.” (40:34)

U ovim ajetima vidimo ključnu poveznicu, nije se Musa a.s. tu pojavio iz vedra neba, niti je poruka islama bila sasvim nepoznata egipatskom narodu. Ona je bila itekako poznata, a Jusuf a.s. je kao i mnogi poslanici bio neshvaćen i omalovažavan. Dalje, Egipat je bio ozbiljna država u to vrijeme i u njihovim arhivama, ali i usmenoj tradiciji je sigurno postojala priča o ministru finansija-poslaniku koji je spasio Egipat od gladi. Ajet gore aludira da je Jusuf a.s. ostavio oporuku da će se pojaviti poslanik poslije njega i to su učesnici sjednice na kojoj se raspravljalo o Musaovoj sudbini vrlo dobro znali dok ih vjernik iz faraonove porodice podsjeća na negiranje poslanstva poslije Jusufa a.s.

Dakle, osim fizičkog porobljavanja i eksploatisanja Benu Israila zbog ekonomske koristi, na osnovu ovog ajeta se može zaključiti i da se radilo o samom spriječavanju ispunjenja Božije odredbe od strane faraona i njegove svite.

Sada ćemo kratko opisati potencijalne kandidate za faraona spomenutog u Kur’anu. Mnogo imena je opticaju, ali ova 3 su najpoznatija:

Ramzes II

Većina biblijskih i kur’anskih istraživača smatra da se radi o Ramzesu II. Dakako, historijski portret Ramzesa II najviše odgovora kur’anskom opisu iz sljedećih razloga:

  • Dug život i vladavina

“I nađoše ga faraonovi ljudi, da im postane dušmanin i jad; zaista su faraon i Haman i vojske njihove uvijek griješili. I žena faraonova reče: ‘On će biti radost i meni i tebi! Ne ubijte ga, možda će nam od koristi biti, a možemo ga i posiniti’, a oni ništa ne predosjetiše.” (28:8-9)

“Zar te među nama nismo odgajali dok si dijete bio i zar među nama tolike godine života svoga nisi proveo?”, reče faraon. (26:18)

Ovaj faraon je živio 92 godine, te je vladao 67 godina (1279.-1212. pr. n.e). Ajeti navedeni gore aludiraju da se radi samo o jednom faraonu tokom života Musaa a.s. i Ramzes II jedini ispunjava taj preduvjet. Kada je posinio Musaa a.s. ovaj faraon je morao već biti u zrelim godinama (sa 25 godina je sjeo na prijestolje). Musa a.s. je odrastao na njegovom dvoru, te na osnovu događaja u kojem je Musa a.s. ubio čovjeka možemo zaključiti da je on iz nekog razloga već ranije pao u nemilost faraona (prije poslaničke misije), jer se sam šetao po gradu među običnim narodom. Nakon što saznaje da je donesena odluka da se ubije (kao ”član” vladarske porodice nije amnestiran što govori u prilog gornjoj tezi), on bježi u Medjen u kojem provodi desetak godina, te se kasnije vraća i izaziva faraona. Njegova misija se tu ne završava brzo, jer su opomene koje su poslane faraonovom narodu trajale određeno vrijeme. Dakle, hronološki red događaja naveden u Kur’anu od rođenja Musaa a.s. do prelaska mora sa svojim narodom nam govori da se radi o periodu koji je trajao nekoliko desetljeća-prema konzervativnoj procjeni najmanje 50 godina. Stoga, taj faraon je morao dočekati duboku starost.

  • Smatranje sebe božanstvom

“O velikaši,” – reče faraon – “ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene…‘‘ (28:38)

“Ja sam gospodar vaš najveći!”, on je rekao. (79:24)

Ovo je glavni argument koji Kur’an navodi, te historijski izvori to potvrđuju. U egipatskoj tradiciji su postojali sed festivali koji su označavali godišnjicu stupanja na prijesto. Oni su se obilježavali nakon 30 godina vladavine, te nakon toga svake 3-4 godine. Bilo je i slučajeva da se ovaj vremenski okvir nije poštovao. Na svom prvom sed festivalu, on se proglasio božanstvom. Faraoni su se svakako smatrali namjesnicima i posrednicima bogova na Zemlji, ali Ramzes II je otišao korak dalje i izjednačio se sa ostalim bogovima. Njegova ogromna statua u Abu Simbelu koja se nalazi uporedo sa Ptahom (bogom Memfisa), Amonom (bogom Tebe) i Raom (bogom Heliopolisa) govori u prilog njegovoj božanskoj prirodi.

  • Građevinski poduhvati

“O Hamane – reče faraon – sagradi mi jedan toranj ne bih li stigao do staza,

staza nebeskih, ne bih li se popeo do Musaova Boga, a ja smatram da je on, zaista, lažac… ” (40:36-37)

Ovaj faraon se s pravom može nazvati faraon-graditelj. Nijedan drugi faraon nije ostavio građevinsko naslijeđe poput njegovog, a među njima su i mnogi lični spomenici i statue koji potvrđuju prethodnu stavku. Danas postoji oko 350 njegovih statua. Što se tiče spomenika, najznačajniji su Veliki i Mali hram u Abu Simbelu, Rameseum, te grad Per-Ramzes. Stoga, njegovu instrukciju Hamanu da napravi toranj do Musaovog Boga možemo razumjeti doslovno, kao realan zahtjev jer su već imali ogromno iskustvo u izgradnji velikih objekata.

Dakle, to su 3 glavna uvjeta za kur’anskog faraona i Ramzes II ispunjava sva 3. Međutim, postoje i određene razlike. Iako se smatrao ravnopravnim ostalim božanstvima, egiptologija ukazuje na to da je poštovao ostale egipatske bogove. Kur’an zanimljivo ne spominje njegov politeizam ili politeizam egipatskog društva, nego samo atakuje na njegovo proglašavanje bogom. Također, deifikacija faraona je bila prisutna i kod drugih kao što je Amenhotep III, Ramzes II nije izuzetak. Što se tiče njegove smrti, nemoguće je danas dokazati da je umro od posljedica utapanja. Poznati egiptolog Hawass kaže:

“Nismo mogli utvrditi da li je Ramzes II bio Mojsijev faraon ili nije. Budući da CT skeniranjem nije moguće utvrditi da li je mumija umrla utapanjem, jedino što dokazuje ovo su pluća i ona nisu prisutna u mumiji”.

Shodno tome, ustaljeno mišljenje u akademiji jeste da je Ramzes II umro od artritisa.

Merneptah

Drugi kandidat za faraona jeste Merneptah. On je jedan od mnogobrojnih sinova Ramzesa II tako da ga je naslijedio. Izvori ukazaju na to da je vladao oko 10 godina, od 1212.-1202. pr. n.e. Ono što je zanimljiv detalj za ovog faraona jeste navodno spominjanje Israila na steli iz njegovog doba koja je otkrivena 1896. godine. Tu je ugraviran tekst o njegovoj pobjedi nad drevnom Libijom. Na samom kraju se spominje i njegov pohod na Kanaan i većina istraživača za jedan dio hijeroglifa smatra da označavaju Israil što se smatra prvom izvanbiblijskom aluzijom na Jevreje u to doba.

Osoba koja je popularizirala mišljenje da je on ustvari faraon iz perioda Musaa a.s. jeste Maurice Bucaille (1920-1988). On je bio francuski doktor koji se smatra jednim od najpoznatijih konvertita u islam u 20. stoljeću (mada postoji mišljenje da uopće nije konvertirao). Učestvovao je u obdukcijama mumija Ramzesa II i Merneptaha na osnovu saradnje francuske i egipatske vlade. To se desilo sredinom sedamdesetih prošlog stoljeća, a proces je trajao oko 7 mjeseci. Njega je posebno interesovalo kako su ovi faraoni umrli. Na kraju je došao do zaključka da se Merneptah utopio ili stradao od nasilnog šoka prije utapanja. Medicinskim rječnikom kazano, stradao je od asfiksije. Do njega je došlo da Kur’an potvrđuje ovu činjenicu, tako da ga je ajet ispod dojmio, posebno posljednji dio koji govori da će njegovo tijelo ostati sačuvano i biti primjer generacijama koje dolaze:

”I Mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili faraon i vojnici njegovi progoneći ih ni krive ni dužne. A on, kad se poče daviti, uzviknu: ‘Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!’ ‘Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?! Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poučan primjer onima poslije tebe’, ali mnogi ljudi su ravnodušni prema Našim poukama.” (10:90-92)

Da stvar bude još interesantnija, našao je tragove soli u mumiji, te je to bio dodatni dokaz u prilog njegovoj hipotezi. Njegovo najznačajnije djelo jeste knjiga Biblija, Kur’an i nauka koja je stekla izuzetnu popularnost na našem području u komunističko doba. On je ustvari inspirisao čitav jedan pokret koji nastoji da pomiri Sveti Tekst i saznanja do kojih je došla nauka, koji je po njemu dobio naziv bukajizam. Međutim, njegov rad je naišao na kritiku kako nemuslimanskih tako i muslimanskih istraživača, čak je i optužen za pseudonauku. Što se tiče teme faraona, tu nailazimo na 2 glavne kritike; prisustvo soli je rezultat procesa mumifikacije, dok je njegova hipoteza da se radi o Merneptahu pod uticajem biblijske verzije koja protežira 2 faraona. Naposlijetku, Merneptahov životni put do kojeg je nauka došla ne odgovara kur’anskim kriterijima za faraona koje smo naveli gore.

Amenhotep IV (Eknaton)

Eknaton je deseti vladar iz 18. dinastije. Vladao je od 1353. do 1336. godine pr.n.e. Poznat je još kao faraon-heretik. Naime, on je odbacio egipatski politeizam i uveo atonizam-kult sunčevog diska Atona. I raniji faraoni su pravili ”diskriminaciju” između bogova, ali su ih redom poštovali. Međutim, ovdje imamo prvi slučaj da je jedan bog proglašen vrhovnim, dok je štovanje svih ostalih postalo zabranjeno. U akademiji je još aktuelna debata o naravi samog vjerovanja, tj. da li je Eknaton zagovorao monoteizam, monolatriju (vjerovanje u postojanje drugih bogova, ali štovanje samo jednog) ili henoteizam (štovanje jednog Boga, ali prihvatanje validnosti obožavanja drugih bogova od strane ostalih). Bez obzira na razlike u tumačenju, mnogi istraživači ga smatraju prvim monoteistom. Napustio je Tebu i prijestolnicu prebacio u Amarnu koju je dao izgraditi samo za tu svrhu. Izgradnja je trajala samo 2 godine i postoji mišljenje da su Jevreji korišteni kao roblje na ovom projektu. Nakon njegove smrti, primijenjen je princip damnatio memoriae tako da je njegovo naslijeđe izbrisano o čemu je bilo govora ranije. Medeni mjesec atonizma koji je trajao dvadesetak godina je završio tragično, te se Egipat vratio svom tradicionalnom politeizmu. Danas ne postoje jasni dokazi koji ukazaju zašto je Eknaton posegnuo za religijskom reformom, koji je bio njegov krajnji motiv, zašto je novu prijestolnicu smjestio na periferiju i sl.

Kako god, postoje mnogi materijalni dokazi iz njegovog perioda. Najpoznatiji su Pisma iz Amarne koja daju uvid u tadašnje političke prilike, te Velika himna Atonu.

U jednom dijelu himne se kaže:

”O jedini Bože, osim kojeg drugog Boga nema

Stvorio si zemlju kako si htio, ti Jedini…”

Miriam Lichtheim veli da je himna ”prelijepo svjedočenje doktrine jednog Boga”, dok je neki zbog sličnosti povezuju sa Psalmom 104.

Atonizam kao unikatna egipatska monoteistička religija je dala poticaj istraživačima da tu nalaze korijene monoteizma u judaizmu. Jevreji pored Jahve koriste ime Adon za Boga, dok ga Eknaton oslovljava sa Aton. Obrezivanje je praktikovano u drevnom Egiptu, ali i od strane Jevreja. Herodot navodi da su Egipćani izbjegavali svinjetinu. Postoje paralele između hvalospjevova Bogu navedenih u gornjem paragrafu. Dakle, na toj osnovi su Frojd i njemu slični razvili mišljenje o Mojsiju kao Egipćaninu koji dolazi s modifikovanom verzijom atonizma nakon reinstitucionaliziranja tradicionalnog egipatskog politeizma. Donald Redford, koji je stručnjak za ovaj period i inače negira biblijsku verziju Mojsija se pak ne slaže da  postoji poveznica između atonizma i monoteizma abrahamovskih religija. Na jednom mjestu kaže:

”Postoji malo ili nimalo dokaza koji podržavaju ideju da je Eknaton bio rodonačelnik potpunog monoteizma koji nalazimo u Bibliji. Monoteizam hebrejske Biblije i Novog zavjeta imao je svoj poseban razvoj – onaj koji je započeo više od pola milenija nakon faraonove smrti”.

Ahmed Osman je otišao najdalje i on tvrdi da je Eknaton ustvari sam Musa a.s. U svojoj knjizi Stranac u dolini kraljeva tvrdi da je Jusuf a.s. Juja, poznati činovnik koji je služio Amenofisu III, ocu Eknatona. Njegove teze su odbačene, kako od teologa tako i od egiptologa. Stephen Rosenberg smatra da su Eknaton i njegov sin Tutankamon faraoni spomenuti u Bibliji. Eknaton ih je zlostavljao, dok su pobjegli pred Tutankamonom.

Kada stavimo ovog faraona pod kur’ansku lupu, također vidimo da se njegov životni put (onako kako je opisan u historijskim izvorima) ne uklapa u kur’anski narativ. Kao prvo, nije živio dovoljno dugo da bi ispratio Musaa a.s. u svim životnim razdobljima. Doduše, kao i u prethodnim slučajevima možemo naći neke poveznice. On je također preduzimao velike infrastrukturalne projekte, te njegovo proglašavanje jedinim posrednikom između Atona i ljudi, tačnije njegovom manifestacijom na Zemlji bi se moglo podvesti pod 79:24 – “Ja sam gospodar vaš najveći!”, on je rekao.

Alternativno tumačenje – radnja van Egipta?

Umjesto da zaključimo ovaj članak, na kraju navodimo alternativno tumačenje koje odudara od mainstreama i koje ukazuje da ni faraona niti Musaa a.s. ne treba tražiti u drevnom Egiptu, nego negdje u planinskom predjelu Arapskog poluotoka (prostor Jemena). To tumačenje povlači mnoge posljedice jer prema tome ni Jusuf a.s. ne pripada Egiptu, a i sama riječ Misr onda ima drugo značenje. Ovdje ćemo navesti osnovne postavke ove hipoteze kako bi uvaženi čitaoci stekli uvid i u ovo tumačenje koje je manje poznato javnosti, ali ipak postoji u akademskom diskursu:

  • Kur’an spominje samo jednog faraona i to tiranina u doba Musaa a.s. Ova imenica se ne spominje ni prije ni poslije, niti je ikada izražena u množini.
  • Faraon je vlastita imenica, te se u Kur’anu nikada ne spominje sa određenim članom što i jeste glavna odlika vlastitih imenica. U 7:104, Musa a.s. se direktno obraća faraonu. Da se radi kojim slučajem o tituli, imali bi određeni član u njegovom obraćanju, kao npr. kada se Jusufova braća obraćaju njemu kao velikodostojniku (12:78). Konačno, faraon je spomenut zajedno sa Hamanom i Karunom u jednom ajetu. S lingvističkog aspekta, nije praksa spominjati titulu i 2 vlastita imena jedno pored drugog tokom nabrajanja u običnom govoru, kamoli u Kur’anu. Dakle, ili svima spomenuti titule ili vlastita imena. Ili, ako se već zajednička imenica spominje pored vlastitih, onda mora postojati određeni član uz tu imenicu. To nije slučaj u ovom primjeru, te nam i to govori da se radi o vlastitom imenu. Skoro svi prevodioci prevode po značenju, tj. riječ faraon smatraju zajedničkom imenicom: ”Mi smo poslali Musaa sa znamenjima Našim i dokazom jasnim , faraonu i Hamanu i Karunu, ali su oni rekli: “Čarobnjak i lažov!” (40:23-24)
  • Sama imena egipatskih vladara su izražavala pohvalu određenom božanstvu što je u suprotnosti sa kur’anskim faraonom koji sebe smatra božanstvom (79:24). Ramzes II koji je najozbiljniji kandidat za faraona i za kojeg postoje indicije da se proglasio bogom je opet na kraju ”sin boga Ra”, Eknaton je ”koristan Atonu”, itd.
  • Ashraf Ezzat je napisao knjigu Egipat ne poznaje faraona niti Mojsija. On ne negira autentičnost Izlaska, ali navodi argumente kako bi ga dislocirao iz Egipta. Autor ima i personalne motive koji donekle utiču na objektivnost, jer je njegov glavni cilj da skine ljagu sa svojih predaka koji su nepravedno oklevetani kao zli faraoni. Pobjednici pišu historiju, pa su po njemu ključnu ulogu odigrali Grci koji su pokorili Egipat u 4. stoljeću pr.n.e. Naime, u Aleksandriji je u to doba iniciran prvi prijevod Starog zavjeta sa hebrejskog na grčki, tzv. Septuaginta. Time je postignut  dvostruki efekat: vladar Ptolomej II. je izišao u susret Jevrejima koji su se nastanili u Egiptu i bili njegovi saveznici, a Mizraim (Misr) i njegov faraon spomenut u Svetim spisima je zamijenjen Egiptom i njegovim vladarima koji su kao pokoreni narod demonizovani od strane osvajača. Također objašnjava porijeklo riječi faraon koja se uopće ne uklapa u fonetiku staroegipatskog, te je smatra naknadnim umetanjem kako bi opravdala narativ. Naime, riječ pr-aa od koje navodno potiče titula faraon i koja znači ”velika kuća” je po njemu uvijek označavala vladu, a ne titulu vladara kako se tvrdi. Komparacije radi, isto što je nekada bila Porta u Osmanskom carstvu ili danas kad kažemo Elizejska palača, Bijela kuća, 10 Downing Street. Time označavamo vladajući establišment određene države i taj naziv se ne koristi kao titula osobe koja obavlja izvršnu funkciju.
  • Etimološko značenje riječi Misr jeste zemlja, podneblje, prostranstvo. U rano doba islama, Egipat je bio poznat kao Qibt; znamo da je Poslanik a.s. poslao pismu Mukavkisu kao namjesniku Qibta, te da je Poslanikova žena bila Marija Qibtijja. Niko tada nije oslovljavao Egipat kao Misr, niti stanovnike te zemlje zvao Misrijjunima. Arapi su usvojili dakle grčku verziju imena (Aegyptus), te zemlju zvali Qibt i narod Aqbat. Glagolska imenica tamseer znači pretvaranje jednog područja u urbani centar. Svi gradovi su prošli kroz ovu fazu. U abasijskom periodu, za prijestolnicu Egipta Fustat se počeo upotrebljavati naziv Misr, te se kasnije proširio i počeo koristiti kao zvanično ime Egipta. Stoga, ako je naziv Misr za Egipat institucionaliziran nekoliko stoljeća nakon objave Kur’ana, onda Kur’an govori o drugom Misru.
  • Biblija spominje cifru od 600 000 ljudi koji su izišli iz Egipta što je sa logističkih i drugih aspekata pretjeran broj ljudi da se pokrene za jednu noć i napravi značajan progres. Međutim, Kur’an svjedoči da je faraon rekao: ”Ovih je zaista malo/Oni su zaista neznatna skupina“ (26:54), te je pozvao ljude da mobiliziraju ostale po gradovima kako bi krenuli u potjeru za Musaom a.s. Stoga, ili je to rekao potcjenjivački ili je stvarno bio mali broj ljudi koje je trebalo stignuti (nekoliko stotina ili nekoliko hiljada). Postavlja se pitanje onda zašto faraon koji je vladar tako moćne države kao Egipat, koji ima svoju stajaću vojsku i vodi ratove van granica Egipta treba mobilizirati ljude iz drugih gradova da bi sustigao neznatnu skupinu”. Je li faraon vladar Egipta ili jedan lokalni moćnik koji vlada Misrom i okolicom?!
  • ”Pa kad jedni druge ugledaše, drugovi Musaovi povikaše: “Samo što nas nisu stigli!” (26:61)  Ovaj ajet je ključan, jer ukazuje da se prelazak desio tek nakon što su dvije suprostavljene strane bile toliko blizu da su mogle vidjeti jedne druge. Poslije toga je Musa a.s. udario štapom, te su se Izraelćani spasili, a faraon i njegovi ljudi su potopljeni. Tradicionalno tumačenje da se radi o prelasku preko Crvenog mora je onda na udaru zbog brzine slijeda događaja koji su se desili od ovog momenta, te distance koju je potrebno preći. Ljudsko oko može u najboljem slučaju vidjeti oko 5 km ako je horizont čist, pa ako uzmemo da je distanca između njih bila tolika, opet ostaje malo vremena za prelazak mora čija je širina 20-30 km u Sueckom ili Akapskom zaljevu. Dakle, ovdje uzimamo najveću moguću udaljenost između njih i najmanju širinu mora kao referentne vrijednosti, ali se scenarij prelaska opet čini nemogućim. Izraelćanima treba 5-6 sati da pređu tu distancu što je i više nego dovoljno da ih faraon stigne. Stoga, događaj Izlaska se desio na kopnu, a faraon se utopio u nekoj kopnenoj vodi (najvjerovatnije rijeci jer se koristi izraz jemm u Kur’anu) zbog kratke distance između dva tabora i potrebnog vremena da se pređe put.
  • ”I Mi ih izvedosmo iz vrtova i rijeka, iz riznica i dvoraca divnih, eto tako je bilo, i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi.” (26:57-59) Ovi ajeti ukazuju da je Benu Israil naslijedio faraonovu zemlju, međutim tradicionalni opis Izlaska je karta u jednom pravcu iz Egipta.
  • Priča o Jusufu a.s., tačnije njegovo tumačenje sna vladaru govori o tome da će doći kišna godina: ”Zatim će, poslije toga, doći godina u kojoj će ljudima kiše u obilju biti i u kojoj će cijediti.” (12:49)   Dakle, u regionu u kojem je boravio Jusuf a.s. samo uzgajanje kultura je ovisilo o kiši kao u većini dijelova svijeta. Međutim, u Egiptu su uveliko koristili rijeku Nil za navodnjavanje, tako da kiša nije igrala ključnu ulogu. Prosjek godišnjih kišnih dana u Egiptu je najviše 10, stoga je teško zamisliti da bi kiša mogla padati cijelu godinu. Naposlijetku, obilna kiša dovodi do plavljenja Nila što izaziva kontraefekat.
  • Što se tiče samog regiona, onda to mora biti područje koje se oslanja na kišu za uzgoj kultura i koje ima više rijeka koje presuše ako ne bude dovoljno padavina. Dakle, ne radi se o Egiptu gdje ima jedna velika rijeka Nil ili Mezopotamiji gdje imaju Eufrat i Tigris, tj. velike rijeke koje ne presušuju i od kojih zavisi čitava ekonomija jednog područja. Kur’an kaže: ”I faraon obznani narodu svome: ‘O narode moj’ – reče on – zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, shvaćate li?” (43:51) Imenica koja je korištena je enhar (rijeke), tako bi prijevod glasio ”i ove rijeke koje ispred mene teku”. Većina autora prevodi po značenju aludirajući na rukavce Nila, ali je činjenica da Kur’an koristi množinu ”rijeke”. Dakle radi se o mnogim planinskim rijekama i potocima koji mogu vrlo lahko presušiti ako ne bude dovoljno padavina tokom godine. One su presušile u Jusufova doba, dok su tekle u Musaovo doba.
  • Jakub a.s. je živio blizu trgovačke rute gdje su prolazile karavane. Braća su Jusufa bacila u bunar, te su ga oni koji su ga pronašli ”prodali za nekoliko groša” što implicira da im je cilj bio da ga se što prije riješe. Put do Egipta je dalek, a troškovi hrane i pića za dječaka uveliko bi prelazili njegovu cijenu na tržištu. Po tome, Jusuf nije mogao stići daleko, te je završio u Misru (urbanom centru tog ili susjednog područja) gdje je karavana odmarala. Nakon svih iskušenja koja su ga zadesila, postao je desna ruka vladaru, te upravljao resursima pred predstojeću sušu. Čitajući kur’anske ajete, možemo primijetiti kako braća s lahkoćom ulaze u Misr, iako su navodno stranci iz druge zemlje, a zatim bez problema stupaju u kontakt s Jusufom a.s. Također, primjećujemo da je Jusuf a.s. direktno nadgledao čitav proces i bio dostupan ljudima. Drevni Egipat je u doba Ramzesa II imao 2-3 miliona stanovnika, te se sa protokolarne strane čini manje izglednim da je osoba koja zauzima ministarsku poziciju u jednoj moćnoj državi kao što je Egipat tako dostupna ljudima. U ovom slučaju, Jusuf a.s. direktno komunicira s braćom i određuje im mjeru koju trebaju dobiti što opet kažemo nije karakteristično za osobu na tako visokom položaju. Taj administrativni posao bi trebali obavljati njegovi pomoćnici. To nam ukazuje da se događaji odvijaju u nekoj manjoj zajednici, a ne milionskoj državi kao što je Egipat. Naposlijetku, i Jusuf a.s. i braća su osjećali posljedice suše, te iz toga proizilazi da su morali živjeti relativno blizu i da krajnja destinacija nije Egipat.
  • Kada im Jusuf a.s. kaže nakon njihovog dolaska sa roditeljima “Nastanite se u Misiru, svakog straha, ako Bog da, oslobođeni!” (12:99), on ih poziva da se presele iz ruralnog u urbano područje, te da ostave pastirski život i bave se zanatom, trgovinom i drugim zanimanjima karakterističnim za gradove.

Naravno, i ovo tumačenje ostavlja mnoga otvorena pitanja; ako su braća živjela u blizini, kako nisu čula za Jusufa i njegove reforme, ako se radi o rijeci, onda ona mora biti granična rijeka kao što je bila Rajna između Galije i Germanije (jer poslije prelaska nailaze na narod koji se klanja kumirima), itd.

Zaključak

U ovom tekstu smo analizirali 3 glavna kandidata za faraona. U literaturi se spominju još Amasis I, Seti I, Tutmozis II, i dr. Za svakog se nalaze određeni dokazi koji aludiraju da je jedan od njih faraon spomenut u Kur’anu.

Iako Ramzes II pretenduje za kur’anskog faraona, ne možemo sa sigurnošću tvrditi da se radi o njemu. Štaviše, dolazimo do zaključka da je nemoguće pomiriti Sveti Tekst i rezultate do kojih je došla egiptologija.

Alternativno tumačenje nam daje potpuno novi uvid u kur’ansku priču o Musau a.s. i faraonu. Akteri i događaji ostaji isti, samo je lokacija druga, te se radi o događajima znatno manjeg obima i intenziteta u odnosu kako su predstavljeni u tradicionalnom diskursu.

Loading

#Crveno more, #faraon, #Jevreji, #Musa, #Ramzes

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *