Prolazeći pored uličnog prodavača knjiga u ljeto 2022. u Travniku, nisam mogao odoljeti da ne kupim knjigu pod naslovom ”Tunjo” koja govori o životu i radu bošnjačkog intelektualca Muhameda Filipovića. Naime, radi se o razgovorima koji je vodio s njim novinar Ruždija Adžović 2017. koji su pretočeni u knjigu, gdje Muhamed Filipović priča svoju životnu priču, te se dotiče zanimljivih detalja iz djetinjstva, te komentira razne ljude i događaje. Jedan koji me je posebno dojmio je njegov kratki razgovor sa Mešom Selimovićem koji slijedi u nastavku.
Meša je, inače, jedno vrijeme bio jako skeptičan prema svom književnom talentu. Mislio je da je iscrpio književni talenat, da je ostario i da ne može više napraviti neko djelo. Tada mu je izašla knjiga Magla i mjesečina, zbirka pripovjedaka. Ja sam pročitao to djelo i rekao sam mu:
”Nemojte ni izdaleka pomisliti da vi niste veliki pisac. Na dvije stranice se može vidjeti, prepoznati veliki pisac, ko zna pisati, a kamoli na ovakvoj izvanrednoj zbirci pripovjedaka. Ja sam siguran da ćete vi napraviti veliko djelo.”
Poslije je on meni rekao:
”Znaš, obuzet sam mojim Dervišom. Ne mogu da spavam, stalno mislim na njega.”
Meša Selimović i ja smo bili komšije pa smo se često susretali na Bjelavama, predveče u šetnji, i raspravljali o mnogim stvarima. Onda se pojavio njegov roman Derviš i smrt i bilo je tada jasno da je on, zaista, veliki pisac. Prije toga, ja sam njemu rekao:
”Meša, nemoj da se brineš. Ulaziš u ozbiljne godine. Postoje rani i kasni geniji. Rani geniji su šahisti, veliki matematičari i veliki pjesnici. Iz njih navre, prodre, pršti na sve strane i ugase se. Platon je u osamdesetim godinama napisao svoja najbolja djela. Znači, postoje geniji koji mogu sa osamdeset godina da pišu savršeno, pametno, zrelo, stilski ujednačeno i harmonično.”
Mnogo smo pričali nas dvojica. On je meni pričao kako radi, kako mu je njegova žena Darka naklonjena u tome. Darku sam jako cijenio zbog toga što je bila jedna od rijetkih žena koja je činila sve što je mogla i znala da omogući svom čovjeku da on radi. Meša mi je pričao kako Darka po cijeli dan sjedi nasuprot njemu i ne govori ništa, stalno plete neke džempere, i tako. Samo gleda u njega, a on može da radi, da misli, da se koncentrira, da piše, da križa, da ispisuje. Ona je stvarala jednu intimnu, domaću atmosferu, a on je njoj bio jako zahvalan na tome. Jednom dok sam sreo Darku, pitam je:
”Darka, kako je Meša?”
”Napisali smo roman”, odgovorila je.
Toliko se ona unosila u sve to. To je samo znak njene potpune identifikacije sa svojim čovjekom. Ona nije imala nikakve egzaltacije, ona je, jednostavno, bila onakva kakva jeste, nije se pravila da je drugačija. Bila mi je jako draga.
