Za američku profesoricu Sarah Paine sam saznao slučajno gledajući youtube shorts. Njen način objašnjavanja kompleksnih tema plijeni pažnju slušaocu jer koristi multidisciplinarni pristup. Ona je profesorica strateških studija na Ratnoj mornaričkoj školi, specijalizirana za kinesku, japansku i pomorsku historiju, kao i za strategiju velikih sila. Autorica je više važnih knjiga o ratovima i strategiji u Aziji i svijetu. U nastavku donosimo prijevod njenog teksta gdje tvrdi da je Rusija napadom na Ukrajinu učinila stratešku grešku, te će time u budućnosti samo ojačati njenog glavnog suparnika Kinu.
Poput cara Nikolaja II, ruski predsjednik Vladimir Putin je pogrešno identificirao svog glavnog neprijatelja. Boreći se u ratu koji je sam izabrao, on dozvoljava pravoj prijetnji svoje zemlje da ojača. Kina, a ne Ukrajina, predstavlja egzistencijalnu prijetnju Rusiji. U Rusko-japanskom ratu (1904-05), Nikolaj se borio protiv Japana oko Mandžurije za ustupke koje Rusija nije mogla unovčiti, umjesto da ulaže u željeznice i municiju potrebnu za borbu protiv pravog neprijatelja zemlje, Njemačke, deceniju kasnije.
Poraz u Prvom svjetskom ratu koštao je Nikolaja i njegovu porodicu života nakon što su boljševici preuzeli vlast. Plemići koji nisu pretrpjeli istu nasilnu sudbinu kao car pobjegli su u inostranstvo, često umirući u siromaštvu.
Zapad i Ukrajina nikada nisu namjeravali napasti Rusiju, a kamoli zauzeti njenu teritoriju. Ko bi na Zapadu to želio? Kina, s druge strane, vrlo vjerovatno bi. Njena duga lista pritužbi datira stoljećima unazad, još od careva koji su iz kineske sfere utjecaja uklonili velike dijelove teritorije – područje veće od cijelog istočnog dijela Sjedinjenih Američkih Država (istočno od rijeke Mississippi).
Putinova invazija na Ukrajinu bila je ključna greška – ona vrsta greške koja isključuje povratak na status quo prije rata. Umjesto toga, takve greške vode do alternativa koje su daleko manje poželjne. Pitanje nije hoće li Rusija izgubiti rat protiv Ukrajine (u strateškom smislu, već jeste), već samo koliki će gubitak biti.
Rat je Rusiju koštao više od 700.000 žrtava. Prisilio je Rusiju da preusmjeri svoju unosnu evropsku trgovinu energijom na manje profitabilna tržišta. Sankcijama je smanjio produktivnost. Doveo je do zapljene deviznih rezervi, pri čemu su obračunate kamate preusmjerene u Ukrajinu. Izazvao je bijeg stotina hiljada radno sposobnih građana (često visokoobrazovanih i u ključnom tehnološkom sektoru). Izazvao je bombardovanje ruskih fabrika, vojnih baza i infrastrukture, kao i prvu invaziju na njenu teritoriju (u Kurskoj oblasti) od Drugog svjetskog rata. I doveo je do širenja i oživljavanja NATO-a, a pristupanje Švedske i Finske savezu pretvorilo je Baltičko more u NATO jezero.
Čak i ako novoizabrani američki predsjednik Donald Trump nekako okonča rat, Putin ne može poništiti ove gubitke. I što duže on traje, Rusija će postajati slabija, što mnoge navodi na pitanje kada će odlučiti da nadoknadi svoje gubitke. Rusi su svrgnuli Nikolaja II zbog lošeg vođenja rata, uništavanja ekonomije i rasipničkog odnosa prema životima svojih podanika. Poput Nikolajeve pratnje, Putinova mu pomaže da dodatno ustraje u svojoj lošoj odluci da izvrši invaziju na Ukrajinu, umjesto da se povuče dok još ima priliku. Ali što duže ostanu uz Putina, to će njihova ranjivost prema Kini biti veća.
Predsjednik Rusije Vladimir Putin i predsjednik Kine Xi Jinping prisustvuju 16. samitu BRICS-a u Kazanju, Rusija, 22. oktobra 2024. godine. (Kristina Kormilitsyna/PHOTOHOST AGENCY/Anadolu putem Getty Images)
Pitanje nije hoće li se Kina okrenuti protiv Rusije, već kada. Kina će na kraju pojesti ruski ručak; jedina preostala neizvjesnost je koliki će taj obrok biti. Rusija je potrošila veliki dio svog arsenala iz Hladnog rata na Ukrajinu, ostavljajući Sibir širom otvorenim za kineske ambicije. Sibir ima resurse koje Kina želi: ne samo energiju i minerale, već, što je još važnije, vodu. Bajkalsko jezero je veće od Belgije i sadrži 20% svjetske slatke površinske vode, koja je sjevernoj Kini očajnički potrebna.
“Pitanje nije hoće li se Kina okrenuti protiv Rusije, već kada.”
Putin očigledno namjerava doći do pobjede eskalacijom sukoba. Rat je započeo njegovom neuspjelom invazijom i pokušajem promjene režima u Kijevu, nakon čega su uslijedili napori da se Ukrajinci prisile na pokornost masakrima civila u gradovima poput Buče, bespotrebnim uništavanjem domova i naselja i prekograničnim otmicama hiljada djece.
Zatim su uslijedili napadi na civilna skloništa, bolnice, škole, muzeje i elektrane; prijeke egzekucije i mučenja ratnih zarobljenika; uništenje ogromne brane Kahovka na rijeci Dnjepar; prijetnje nuklearnoj elektrani Zaporožje (iako bi posljedice toga najviše pogodile Rusiju, a ne Ukrajinu); te upotreba mina, iranskih dronova, balističkih raketa, kasetne municije, jedrećih bombi, a sada i sjevernokorejskih trupa.
Ako bi Putin upotrijebio nuklearno oružje, što je periodično prijetio, Rusi bi postali izopćenici 21. stoljeća, zamijenivši naciste iz prošlog stoljeća. Poput Nijemaca prije njih, i Rusi podržavaju ratove za teritorijalno osvajanje. Nakon što je Sovjetski Savez svojim ekonomskim modelom osiromašio toliki dio svijeta (uključujući i njega samog), nuklearno bombardiranje susjeda učvrstilo bi status Rusije kao najregresivnije zemlje na svijetu, a njen narod kao najbrutalniji na svijetu. Negativni strateški efekti za Rusiju i Ruse trajali bi generacijama – samo pitajte Nijemce.
Pitanje od milion rubalja je da li Putinova pratnja namjerava ostati uz njega tokom cijelog putovanja, koje bi ih ostavilo na milost i nemilost Kine, a ne Putina, i uputilo ih ka ekonomskoj destinaciji sličnoj onoj Sjeverne Koreje. Od Kine bi trebali očekivati odmazdu za ruski lanac zloupotreba koji seže do sredine 19. vijeka.
Ruski moćnici trebali bi se zapitati čijim interesima sada služi rat. U ovoj fazi, odgovor je jasan: samo Putinovim. Mi ostali možemo posmatrati njihovu nacionalnu katastrofu koja se odvija dok odlučuju između spašavanja onoga što mogu i potonuća s brodom.
Kako bi izbjegla sudbinu ruskog plemstva – ili padanje s prozora nebodera – ruska elita bi mogla podstaći Putina da se penzioniše i smanji gubitke svoje zemlje vraćanjem teritorije u zamjenu za zadržavanje ličnog bogatstva. Nažalost, Rusima, čini se, trebaju nacionalne katastrofe da bi izazvale preispitivanje njihove strategije.
Izvor: https://kyivindependent.com/the-question-isnt-if-china-will-turn-on-russia-but-when/
