Tema: Priča o sotonskim ajetima (Kissatu-l-garaniq) je izmišljotina.
Ovog mjeseca svijet je potresla vijest da je napadnut Salman Rušdi, autor knjige Sotonski stihovi, u kojoj se vrijeđaju vjerski osjećaji muslimana. Kako je jedan autor primijetio, ”poslije 33 godine, strijela je ipak pogodila cilj.” Naime, samo nekoliko mjeseci prije preseljenja u junu 1989., vrhovni iranski vođa ajatolah Homeini je izdao fetvu kojom je osudio dotičnog autora na smrt zbog stvari koje je iznio u ovoj knjizi. Desetak godina kasnije, iranski režim se javno ogradio od ove fetve, ali prema viđenju mnogih, ona je ostala na snazi. Salman Rušdi je sve ove godine vješto izbjegavao ozbiljnije napade na život, dok su pojedini prevodioci ovog djela na druge jezike ili ubijeni ili također ranjeni.
Mnogi muslimani smatraju da je ustvari sami naziv knjige autorova alegorija na Kur’an, međutim to je pogrešna pretpostavka. Autor, koji zanimljivo i sam potiče iz nominalno muslimanske porodice, ovdje misli na jedan specifičan događaj koji je zabilježen u muslimanskim historiografijama od Vakidija do Taberija – da je Poslanik a.s. u traženju kompromisa sa Kurejšijama prihvatio njihove božice – Lata, Uzzata i Menata, pa zatim povukao saglasnost tumačeći to kao šejtansku vesvesu. Ovaj sporni događaj koji je predmet vizije jednog od glavnih likova u knjizi dakle postoji u nekim muslimanskim izvorima i osim naslova za koji je bio inspiracija, uopće nije lajtmotiv knjige.
Stoga, Kur’an nije u naslovu nazvan šejtanskom knjigom, nego se misli na partikularni set ajeta koji navodno opisuju ovaj događaj. Međutim, postoje mnogi drugi kontroverzni dijelovi u knjizi; gdje se npr. koristi pežorativno ime za Poslanika a.s., gdje se imena njegovih ashaba i žena daju likovima koji čine neprimjerene radnje ili gdje se u negativnom tonu spominje radikalni imam (Homeini je to shvatio kao atak na njegovu ličnost). U ovom tekstu se nećemo baviti sadržajem knjige i odnosom islama prema blasfemiji (o tome drugom prilikom), nego ispitati historijsku pozadinu tzv. sotonskih stihova/ajeta.
Diskusija
U muslimanskoj tradiciji postoje neke predaje koje su u suprotnosti sa samim postulatima vjere, duhom Kur’ana, historijskim i naučnim činjenicama, zdravom logikom, i sl. Mnogi muslimani u svom neznanju i sami budu šokirani kada saznaju neke od njih – većinom od orijentalista ili drugih ljudi koji proučavaju islam da bi ga naučno osporili. Jedna od takvih predaja, koja se inače protivi samom konceptu objave Kur’ana kod muslimana, ali je ipak zabilježena u historiografiji je upravo ona o sotonskim ajetima.
Samu predaju je popularizirao britanski orijentalista Viljem Mjur sredinom 19. stoljeća. Zbog navodnog utjecaja šejtana na objavu, on je ovoj predaji dao ime Sotonski ajeti tako da taj naziv preovladava u akademiji i javnom diskursu. Kod muslimana ovaj događaj je zabilježen i poznat kao Kissatu-l-garaniq (priča o božicama/ždralovima). Posmatrajući iz današnje perspektive, sotonski ajeti predstavljaju klasičan primjer muslimanske samosabotaže – ne možemo reći da je neko drugi izmislio priču i pripisao islamu, nego je jednostavno gledao islamske izvore i stavio na uvid javnosti. Opet, ne možemo ni kriviti rane muslimane, jer su i oni imali razloge zašto su vjerovali u vjerodostojnost priče.
Prije nego citiramo tzv. sotonske ajete, vrlo je važno da opišemo ambijent u kojem su navodno nastali. Rana muslimanska zajednica je prolazila kroz mnoga iskušenja u Mekki, psihičko i fizičko maltretiranje su bila svakodnevnica. Slično svakoj drugoj religiji ili velikoj ideji, većinom oni koji su bili najsiromašniji članovi zajednice su prihvatili Poruku. Bogati se nisu odazivali zbog straha od gubitka privilegija, izjednačavanja sa ostalima, zavisti i drugih razloga.
U jednom takvom ambijentu, Poslanik a.s. je tražio modus vivendi sa Kurejšijama. Oni su pokušavali na razne načine da demotivišu Muhameda a.s. od životne misije, ustvari možemo reći da su koristili metodu mrkve i štapa. Katkad bi Poslanika a.s. htjeli podmititi nudeći mu vlast u Mekki, ključeve od Ka’be i najljepše žene, a u većini slučajeva su ga verbalno i fizički zlostavljali upozoravajući ga na još teži epilog ako nastavi sa svojom misijom.
Muhamedu a.s. je teško padalo što mu njegovi sunarodnjaci ne vjeruju, čak ga i Kur’an tješi:
“Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju”? (18:6)
Također, Poslaniku a.s. se nalaže u Kur’anu da bude s onim najslabijim članovima zajednice koji ga podržavaju, te da ne nasjeda na igre uglednih Kurejšija koji ga ignorišu ili postavljaju kontrazahtjeve da bi ga privolili na svoju stranu:
“Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji za Licem Njegovim, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovome svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce da Nas spominje nehajnim učinili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (18:28)
”I zamalo da te oni odvrate od onoga što ti Mi objavljujemo, da bi protiv Nas nešto drugo iznio, i tada bi te oni smatrali prijateljem. A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio.” (17:73)
Dakle, ovi ajeti gore pokazuju ljudsku dimenziju Poslanikove a.s. ličnosti – brigu i tugu što mu sunarodnjaci ne vjeruju, ali i univerzalnu tendenciju svake individue da bude prihvaćena u društvu, pa čak i da učini neke korake na uštrb sebe i svojih uvjerenja kako bi se drugima svidjela. Tadašnja situacija u Mekki kreira savršen scenarij za događaj koji bilježi Taberi:
Naime, Poslanik a.s. je u petoj godini svog poslanstva Kurejšijama recitovao ajete iz sure Nedžm (Zvijezda). U prvim ajetima Allah dž.š. amnestira Poslanika a.s. od optužbi koje mu pripisuju:
”Tako Mi zvijezde kad zalazi, vaš drug nije s pravog puta skrenuo i nije zalutao! On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje’’ (Zvijezda, 1-4)
Najednom, poslije recitovanja 19. i 20. ajeta u kojima se spominju paganske božice koje je Kurejš obožavao, “Šta kažete o Latu i Uzzau i Menatu, trećoj, najmanje cijenjenoj“, šejtan se umiješao i učinio da Poslanik a.s. kaže sljedeća 2 ajeta koja inače nisu integralni dio sure:
تِلْكَ الْغَرَانِيقُ الْعُلْيَ وَ إِنَّ شَفاَعَتَهُنَّ لَتُرْجَى
”To su uzvišene božice/ždralovi i nadati se, uistinu, njihovom šefa’atu (zauzimanju)’’
Kurejšije su bile pozitivno šokirane, pa su nakon završetka sure zajedno sa Poslanikom a.s. učinili sedždu. Bio je to jedinstveni prikaz sinteze tevhida i politeizma. Kur’an se do tada negativno izjašnjavao o idolopoklonstvu, ali evo sada se vide naznake prihvatanja. Međutim, Džibril je poslije došao Poslaniku a.s. i naredio mu da ponovi riječi koje je izrekao. Kada je to Poslanik a.s. uradio, Džibril mu je rekao da nije ranije došao s tim riječima, nego da mu ih je sami šejtan donio. Onda mu je Džibril objavio sljedeći ajet, tako da se gore navedeni događaj smatra povodom objave ovog ajeta:
”Prije tebe, Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kad bi on što kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacio. Allah bi ono što bi šejtan ubacio uklonio, a zatim bi riječi Svoje učvrstio – Allah sve zna i mudar je.’’ (22 : 52)
Događaj je imao toliki odjek da je vijest stigla i do muslimana koji su učinili hidžru u Abesiniju, pa su se neki odlučili vratiti zbog uvjerenja da se situacija poboljšala za muslimane u Mekki.
Sama predaja koja opisuje pojedinosti ovog događaja se ne nalazi u sunijskim kanonskim zbirkama (2 sahiha i 4 sunena), niti u šijskim, ali je prisutna u historiografijama Taberija, Ibn Sa’da i Vakidija. Doduše, Buharija bilježi jednu predaju od Ibn Abbasa, ali ona sadrži samo dio koji se odnosi na zajedničku sedždu Poslanika i Kurešjija poslije proučene sure.
Mnogi orijentalisti i generalno istraživači islama su glavni promotori prihvatanja verzije događaja koji je zabilježen u historiografijama. Prema Rodinsonu ”kreatori islamske tradicije nikad ne bi izmislili priču sa tako štetnim implikacijama po cjelokupnu Objavu’’, dok Guillame (prevodilac Ibn Ishakove biografije Poslanika a.s. na engleski) u sličnom tonu veli : ”nemoguće je pronaći motiv koji bi naveo rane muslimane da napišu takvu priču o Poslaniku osim ako nije istinita.’’ Međutim, to i jeste glavni problem ovdje, jer rani muslimanski učenjaci nisu ništa vidjeli sporno u ovome (kao nešto što kompromitira Poslanika a.s. i sami proces Objave). Jednostavno, priznavali su da se incident desio kako je opisan, ali da je također derogiran ajetom 22:52.
Ako prihvatimo to tumačenje, onda imamo Poslanika koji u jednom momentu ’’govori po hiru svome’’, te mu Džibril kasnije dolazi i upozorava ga da su to šejtanove riječi. To implicira da on ne zna razliku između objave i šejtanskih vesvesa. Stoga, ovakva predaja uopće ne bi trebala postojati ili ako već postoji, trebao bi vladati konsenzus među ulemom da nema utemeljenje. Međutim, to nije bilo tako kroz historiju, te ova predaja i dan-danas izaziva žestoke polemike. U Egiptu je prije pedesetak godina čak bila inicijativa da se izbriše iz historijskih izvora. U svakom slučaju, cenzura nije rješenje.
Glavno pitanje ovdje jeste kako to da neki poznati učenjaci kao što su Zamahšeri, Ibn Tejmijje, Ebu Bekr el-Džessas, Ibn Džerir, Ibn Hadžer el-Askalani u ovome uopće nisu vidjeli problem, dok su Ibn Kesir, Razi, Ibn Huzejme i Alusi odbacili priču. Razloge za odbacivanje ćemo navesti kasnije, ali je ključno ispitati kako je ova priča naišla na široko prihvatanje od strane slavnih učenjaka u prošlosti.
Ibn Hadžer el-Askalani se slaže da priča nema vjerodostojan lanac prenosilaca, ali je ipak prihvata zbog mnoštva predaja o njoj:
”Iako su lanci prenosilaca preko kojih je ova tradicija došla slabi ili prekinuti, osim u jednom slučaju, sama činjenica da je prenesena preko toliko seneda ukazuje da ima neke istine u njoj’’.
U prilog ovoj diskusiji neizbježno je spomenuti nedavno preminulog Šehaba Ahmeda, koji je veliki dio svog akademskog puta posvetio proučavanju sotonskih stihova. Njegov članak u kojem analizira stav Ibn Tejmijje prema ovom incidentu je zaintrigirao akademsku javnost, te je on svoje rezultate istraživanja uokvirio u doktorsku disertaciju: ”Prije ortodoksije: Sotonski stihovi u ranom islamu.’’
Sami naslov disertacije je sugestivan, jer se u njemu naziru 2 glavna cilja autora; da istraži kako su se rani učenjaci odnosili prema sotonskim stihovima, te da poentira kako je pozitivan stav o njima bio uobičajen do uspostavljanja ortodoksije u nekim doktrinarnim pitanjima kao što je pitanje ismeta– nepogriješivosti Poslanika a.s. ili razvijanja hadiske metodologije koja se temelji na jačini/vjerodostojnosti lanca prenosilaca.
U suštini, Šehab ne prilazi temi kao historičar, stoga ne pokušava dokazati je li se događaj desio ili ne. Njegov primarni cilj je razumjeti šta su učenjaci vjerovali da se desilo i zašto su vjerovali da se to desilo.
Po njemu, veliki uticaj je odigrala rana literatura o siri (životu Poslanika a.s.), te tefsiri koji su ga je predstavljali kao spasioca koji prolazi mnogobrojne prepreke na svom putu uspjeha. On je epski heroj koji od autsajdera u mekkanskom društvu na kraju uspijeva u svojoj misiji unatoč teškim životnim okolnostima. Različita iskušenja su pred njim i jedna od najdramatičnijih epizoda njegovog života u Mekki gdje je čitava misija dovedena u smrtnu opasnost jeste ona u kojoj Poslanik a.s. podliježe iskušenju šejtana. On se međutim brzo uspravlja i sa još jačim žarom nastavlja svoj put.
U sličnom tonu razmišlja i Rubin. Po njemu, muslimani su se željeli dokazati kao vrijedni nastavljači monoteističke tradicije pred jevrejima i kršćanima, te im pokazati da i njihov Poslanik dolazi iz istog lanca poslanika. Zbog toga su ”nastojali da svom Poslaniku napišu biografiju ništa manje glamurozniju od biografije ostalih poslanika’’. U tom smislu, neki događaji iz Poslanikovog života su izmišljeni ili pretjerani. Autori koji su pisali predaje su bili pod uticajem judeo-kršćanske tradicije, perzijske ili predislamske kulture.
Sami garaniq incident zbog drame koju izaziva i prisustva šejtana podsjeća na događaj poznat kao ”Isusova kušnja’’, koji je zabilježen u Novom zavjetu. Nakon krštenja u rijeci Jordan od strane Ivana Krstitelja, on se osamio 40 dana u pustinji prije javnog djelovanja. Sotona mu je došao i iskušavao ga 3 puta, ali se on nije dao iskušenju. Priče su u potpunosti različite, ali sličnosti su u dramskom scenariju, sotoninim došaptavanjima i epskim junacima koji nakon kušnje nastavljaju misiju.
U literaturi se spominju i drugi primjeri koji imaju sličnosti sa kršćanskom tradicijom. Isus je jedne prilike nahranio oko 5000 ljudi sa pet kriški hljeba i 2 ribe, a Poslanik a.s. isto hrani mnoštvo ljudi sa hurmama i ječmom. Kršćani su se ponosili i uzdizali sa bezgrješnim začećem, pa su muslimani shodno tome ustanovili Lejletu-r-regaib (Noć želja) kojom se obilježava začeće Muhameda a.s. Za Miradž se također navode sličnosti sa drugim tradicijama: Knjiga Arde Virafa u zoroastrizmu, Isusovo viđenje nekoliko proroka na planini (Marko, 9:2-8) ili pak uzdizanje Izaije i Mojsija. Polemika o stvorenosti Kur’ana među muslimanima je ustvari potaknuta stavom Ivana Damaščanskog o prirodi Isusa kao Božijoj riječi koja je nestvorena. Nije nam cilj ulaziti dublje u ovu tematiku, nego konstatovati da se islam razvijao u šarolikoj sredini zajedno sa religijama koje su već bile prisutne na tom prostoru. Da li su neke sličnosti logične i očekivane od strane monoteističkih religija jer nose univerzalnu poruku, je li bilo obostranog preuzimanja određenih narativa ili namjernog umetanja, te u kojoj mjeri, zahtijeva posebnu analizu. No, da se vratimo na sotonske stihove.
Sada ćemo navesti argumente onih koji negiraju istinitost garaniq incidenta:
Postoji konsenzus učenjaka da šejtan ne može uticati na Poslanika a.s. što se tiče objave. Mnogobrojni su ajeti koji ukazuju na to. Na samom početku sure Nedžm kojoj su navodno pripadali garaniq ajeti se kaže da Poslanik a.s. ne govori po hiru svome, i da je to samo objava koja mu se obznanjuje. Kontradiktorno je da se u prvom dijelu ove sure govori o integritetu objave, a par ajeta kasnije dopušta šejtanova intervencija. Također, na drugom mjestima se kaže :
”Donosi ga povjerljivi Džibril, na tvoje srce da opominješ’’ (26 :193-194),
”A da je on o Nama kojekakve riječi iznosio, uhvatili bi ga za desnu ruku, a onda mu žilu kucavicu presjekli’’ (69 : 44-46).
”A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio, i tad bismo ti doista dali da iskusiš dvostruku muku u životu i dvostruku patnju poslije smrti; tada ne bi nikoga našao ko bi ti protiv Nas pomogao.’’ (17 :74-75)
Ranije smo spomenuli da su Kurejšije koristili mnoge metode da bi spriječili Muhammeda a.s. u njegovoj misiji. Jedna od njih je također bila metoda appeasementa (popuštanja, udovoljavanja). Predložili su da jednu godinu svi zajedno obožavaju Muhammedovog Boga, a drugu njihova božanstva, pa da onda odluče koja opcija je za njih bolja. Prema jednoj predaji, bili su spremni na kompromis, samo da Poslanik a.s. dodirne njihova božanstva. Zbog toga Allah dž.š. objavljuje suru Kafirun (Nevjernici) koja ruši svaku nadu kompromisa :
Reci: “O vi nevjernici,
ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate,
a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam;
ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali,
a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam,
vama – vaša vjera, a meni – moja!”
Ovi sura je objavljena prije sure Nedžm (18. po redu, dok je Nedžm 23.) U njoj se Bog već ranije rezolutno izjasnio o nespojivosti tevhida i politeizma. Stoga, nemoguće je da se Poslanik a.s. ne ponaša u skladu sa ovim ajetima.
Kur’anski ajeti jasno denunciraju idolopoklonstvo, tako da ne može biti odstupanja od ovog pravila. Dakle, sa teološke strane tu nailazimo na ogroman problem jer su u datom momentu od strane Poslanika a.s. priznate božice Kurejša kao ravnopravne Bogu, štaviše data im je mogućnost šefa’ata. Ovaj čin je malum in se i nespojiv je sa islamskom doktrinom Božije jednoće i moći. Također, Poslanik a.s. njime gubi kredibilitet kao prenosilac objave.
Ajet 22:52 koji smo naveli gore je glavni stub na kojem stoji garaniq priča, jer se smatra povodom objave tog ajeta. U literaturi se pak navodi nekoliko alternativnih mišljenja o ovom ajetu:
Neki kao Burton tvrde da je garaniq samo fiktivni događaj koji se uzima kao povod objave ovog ajeta.
Šejtan prema ovoj ajetu pokušava i da utiče na Poslanika a.s., ali Allah to spriječava i odstranjuje (primjeri drugih poslanika kao Jusuf a.s. i Ejub a.s.) na samom početku. Dakle, ako je i bilo šejtanskih došaptavanja, ona su u samom startu morala biti spriječena, a ne da bude dopušteno da se događaj desi, pa da se kasnije derogira. Lingvistička analiza dijela ajeta u kojem se kaže فَيَنسَخُ اللهُ govori u prilog tome. Harf “ف” koji je uz glagol aludira da se radi o neposrednoj i promptnoj reakciji uklanjanja. Proponenti stava da u Kur’anu nema derogacije zagovaraju ovo mišljenje.
Ključno je pravilno razumijevanje glagola temenna prema Mevdudiju. Ovaj glagol može značiti recitovati kako se inače prevodi zbog konteksta, ali i željeti. Ako prevodimo recitovati, to znači da je šejtan kreirao razne nedoumice o značenju ajeta u mislima ljudi, a ne da se direktno miješao u recitaciju – radije u njenu interpretaciju od strane ljudi koji su slušali. Ako prevodimo željeti, to implicira da se šejtan pokušavao miješati u želju Poslanika (ova želja mora imati pozitivnu pozadinu, npr. da njegov narod pođe Pravim putem, jer inače se šejtan ne bi miješao). U tom slučaju, Allah dž.š. ispunjava želju Poslanika a.s., odstranjuje šejtanski uticaj, te čini da se njegova želja ostvari.
Sura Hadž u kojoj se ajeti nalaze je inače medinska sura i ustaljeno vjerovanje jeste da su samo ajeti 52-53 objavljeni u Mekki zbog ovog događaja. Međutim, postoje i drugačija mišljenja koja to osporavaju.
Prema Abduhuu, ne postoji dokaz da su Kurejšije oslovljavale ove 3 božice zajedničkom imenicom garaniq. Također, ne postoji masovna upotreba ove riječi u usmenoj tradiciji. Samo njeno značenje je polisemično (doslovno znači vodena ptica – najčešće ždral, dok se metaforički misli na zgodnog plavog mladića). Dakle, ako se događaj i desio, onda je Poslanik a.s. trebao koristiti neki opći izraz za božice koji je poznat svima.
Sama pozicija garaniq ajeta u Tekstu se ne uklapa u logički slijed sure. Sinai je razvio 2 hipoteze, tj. 2 moguća čitanja i prema njemu oba nemaju utemeljenja.
Hipoteza A: Garaniq ajeti su bili integralni dio sure, dakle nalaze se prije originalnog 21. i 22. ajeta. Ako tako čitamo Tekst nailazimo na kontradiktornost, jer se božice hvale, pa onda kude.
Šta kažete o Latu i Uzzau i Menatu, trećoj, najmanje cijenjenoj ? 19-20
To su uzvišene božice/ždralovi i nadati se, uistinu, njihovom šefa’atu. 21-22
Zar su za vas sinovi, a za Njega kćeri? To bi tada bila podjela nepravedna. 21-22
To su samo imena koja ste im vi i preci vaši nadjenuli, Allah o njima nikakav dokaz nije poslao; oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude, a već im dolazi od Gospodara njihova prava uputa. 23
Ne može čovjek ostvariti sve što poželi, Allahu pripada i onaj i ovaj svijet! 24-25
Hipoteza B: Garaniq ajeti su bili originalni ajeti, ali su kasnije zamijenjeni ajetima koje imamo danas uključujući i 23. ajet. Ako preskočimo originalne ajete, odmah nakon garaniq ajeta dolazimo do 24. i 25. ajeta. Garaniq ajeti su u pomirljivom tonu i nakon njih odmah ide Božija osuda da čovjek ne može imati sve što poželi. Stoga, 24. i 25. ajet ima više smisla čitati nakon originalnih ajeta (21-23) kao kritiku vjerovanja u božice i praznih želja čovjeka.
Šta kažete o Latu i Uzzau i Menatu, trećoj, najmanje cijenjenoj ? 19-20
To su uzvišene božice/ždralovi i nadati se, uistinu, njihovom šefa’atu. 21-22
Zar su za vas sinovi, a za Njega kćeri? To bi tada bila podjela nepravedna. 21-22
To su samo imena koja ste im vi i preci vaši nadjenuli, Allah o njima nikakav dokaz nije poslao; oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude, a već im dolazi od Gospodara njihova prava uputa. 23
Ne može čovjek ostvariti sve što poželi, Allahu pripada i onaj i ovaj svijet! 24-25
Čak i Patriša Krone, koja je jedan od glavnih proponenata revizionističke škole islama, smatra da se garaniq ajeti ne uklapaju u kontekst sure. Prema njoj, retoričko pitanje koje Bog postavlja u ajetima 19 i 20 : “Šta kažete o Latu i Uzzau i Menatu, trećoj, najmanje cijenjenoj” je postavljeno u negativnom/neprijateljskom tonu.
Dalje, u ajetu se koristi glagol vidjeti, tako da ovaj ajet treba prevesti/shvatiti doslovno : “Jeste li vidjeli Lata i Uzzaa i Menata, treću, najmanje cijenjenu” zbog toga što se u ranijim ajetima govori o viđenju ”nebeskog bića’’ od strane Poslanika a.s. Također, navodi sličnu konstrukciju u drugim ajetima kao što su 35:40 i 46:4 gdje se idolopoklonici također pitaju jesu li vidjeli svoja božanstva. Vraćajući se na samu narav pitanja, mi ovdje možemo zaključiti da ako je pitanje postavljeno u negativnom tonu, onda odgovor ne može biti pozitivan, tako da garaniq ajeti ne pripadaju ovoj suri.
Ako uzmemo da je htio da odobrovolji Kurejšije zbog lošeg ambijenta za muslimane u Mekki (koji Taberi opisuje prije citiranja priče), logično bi bilo da ih je sam Poslanik a.s. izrekao bez uplitanja šejtana. Dakle, Poslanik a.s. bi to svjesno učinio kao mudar politički potez da zadobije simpatije oponenata, te olakša život potlačenim muslimanima. Već ranije smo ustanovili da je to nemoguće, ali kažemo hipotetički da ako već na svoju ruku može da recitira objavu, to čini u ovom slučaju iz uvjerenja da radi dobru stvar za muslimane u Mekki; šejtan je višak u toj priči. Da je to i uradio iz uvjerenja, tj. dobijanja političkih poena, opet nailazimo na problem jer onda imamo Poslanika koji se zasitio širenja Poruke i koji traži prečicu da okonča misiju kojom ga je Bog zadužio.
Mekkelije su prišivale razne etikete Poslaniku a.s.; da je mađioničar, vračar, pjesnik, te da Objavu ne dobija direktno od Allaha dž.š., nego iz drugih izvora. Ajeti u suri Nedžm i drugim mjestima staju u njegovu odbranu. U suri Tekvir (Prestanak sjaja) se jasno kaže : ”I Kur’an nije prokletog šejtana govor” (81 :25)
Postoji i mišljenje da se događaj ustvari desio zbog mnoštva predaja o ovoj temi, ali da Poslanik a.s. nije izgovorio te riječi. Naime, Poslanik a.s. je običavao recitovati ajete na javnim mjestima u prisustvu mase ljudi, te bi njegovi protivnici često zbog toga negodovali. Kur’an bilježi da je jedna od strategija bila da se nadvikuju sa Poslanikom a.s. ne bi li ga nadjačali – ‘’ Oni koji ne vjeruju govore : Ne slušajte ovaj Kur’an, nego pravite buku da biste ga nadvikali”. (41 :16) U ovom partikularnom slučaju im je sinula ideja da tokom njegovog recitovanja dodaju riječi u kojima se hvale njihova božanstva, tako da masa stekne dojam da su to riječi Poslanika a.s. Plan je uspio i vijest se brzo proširila među okupljenim.
Zaključak
Priča o sotonskim ajetima je zasigurno jedna od najkontroverznijih tema u islamskoj tradiciji zato što se direktno tiče koncepta objave Kur’ana.
Navodna derogacija događaja ajetom 22:52, te prisustvo mnoštva predaja o ovoj temi su bili glavni razlozi prihvatanja službene verzije događaja od strane ranih islamskih učenjaka.
Historijska i lingvistička analiza garaniq ajeta ukazuje na to da događaj nema utemeljenje ili da se nije desio onako kako je zabilježen. Autori sira, rani mufessiri i historičari su doprinijeli etabliranju garaniq incidenta u cilju da biografiju Poslanika a.s. prikažu što dramatičnijom, te po uzoru na ranije poslanike.
Kasniji učenjaci koji su učestvovali u kreiranju islamske ortodoksije su se našli u procjepu, jer njihovi prethodnici nisu ništa vidjeli sporno u garaniq događaju. Naime, ovaj događaj prkosi konceptu ismeta, te nema vjerodostojan/kompletan lanac prenosilaca tako da su oni radili na tome da se događaj prikaže kao ahistorijski.
Većina muslimana danas, bez obzira kojoj pravnoj školi pripadaju, odbacuje službenu verziju garaniq događaja.
