Prošli tekst smo skratili i napomenuli da teološko-filozofske diskusije o ovom fenomenu treba svakako voditi, ali zbog kritične situacije i emocija, nismo smatrali prikladnim otvarati ovu raspravu. Sada, 2 mjeseca kasnije, možemo ponuditi konačna razmišljanja o ovoj temi.
Volter je otišao korak dalje i u svom Kandidu u potpunosti ismijao Lajbnicovu teoriju ‘’o najboljem od svih mogućih svjetova’’. Umjesto direktnog prozivanja, prešao je na satiru ismijavajući lik dr. Panglosa koji je proponent Lajbnicovog optimizma.
Drugi poznati francuski filozof Žan Žak Ruso se osjećao prozvanim u poemi o lisabonskoj katastrofi, te je odgovorio Volteru. Naime, ovo pitanje je do tada bilo samo posmatrano kroz Božiju prizmu, tj. njegovu aktivnost ili pasivnost, te je Ruso prvi koji je počeo navoditi uzroke koje izostavljaju Boga kao glavnog krivca. On je izrekao čuvene riječi koje bi se također mogle primijeniti u kontekstu nedavnog zemljotresa u Turskoj i Siriji:
”Priroda tamo nije sagradila dvadeset hiljada kuća od šest do sedam spratova. Da su stanovnici ovog velikog grada bili ravnomernije raspoređeni i bolje smješteni, šteta bi bila mnogo manja, a možda i beznačajna.”
Kant se također ekstenzivno bavio fenomenom zemljotresa. Iako filozof, on je razmatrao razne hipoteze i pokušavao pronaći zadovoljavajući odgovor kroz naučnu prizmu. Izjasnio se protiv teorije da kretanje drugih nebeskih tijela utiče na Zemlju, te tako izaziva zemljotres. Dakle, on je među prvima počeo posmatrati zemljotres kao prirodni fenomen. Ovdje govorimo o modernom dobu, Tales iz Mileta je već u 6. stoljeću prije n.e. tvrdio da zemljotresi nisu hir bogova, nego rezultat prirodnih sila (po njegovom tumačenju vode.)
Sljedeći Rusovu metodologiju, Kant savjetuje da se kuće ne grade u trusnim područjima ili ako se već grade, onda da se osigura da ljudska i materijalna šteta bude minimalna tako što će se koristiti kvalitetni materijali za izgradnju. Prema njemu, čovjek treba da se prilagodi prirodi, a ne da očekuje da se ona prilagodi njemu.
Naravno, neizostavan je i Kantov moralno-filozofski pristup problemu; na jednom mjestu on kaže:
”Razmišljanje o tako strašnim događajima je poučno. Ponizi čovjeka pokazujući mu da nema pravo, ili barem da ga je izgubio, da očekuje dobre posljedice samo od zakona prirode, koje je Bog postavio. Čovjek nije rođen da gradi vječne kuće na prolaznoj zemaljskoj pozornici. Čini se da nas sva ta razaranja podsjećaju da zemaljska dobra ne mogu zadovoljiti našu želju za srećom.”
Da rezimiramo, ovaj zemljotres je donio tektonske promjene u razmišljanju u Evropi, došlo je do promjene paradigme u mnogim sferama života. Lajbnicov optimizam je napušten, dok je Volterov pesimizam dobio na značaju. Također, zemljotresu je dat prirodni karakter. On se i dalje smatrao eksternim fenomenom na koji se ne može uticati, ali po prvi put vidimo razne teorije koje ga pokušavaju objasniti s naučnog aspekta, a ne kao djelovanje više sile. Udaraju se prvi temelji seizmografiji kao posebnoj nauci. Države preuzimaju odgovorniju ulogu što se tiče planske gradnje, ali i kriznog menadžmenta koji je vitalan, pogotovo u prvim trenucima nakon tragedije.
Analizirajući samu prirodu zemljotresa, nauka je dokazala njihovu učestalost i neophodnost. Zemljotresi su upravo potrebni kako bi oslobodili unutrašnji pritisak Zemlje. Dakle, oni imaju regenerativnu svrhu i održavaju Zemlju stabilnom. Istraživanja kažu da se dnevno u prosjeku desi 55 zemljotresa u svijetu i mnoge od njih mi uopće ne primijetimo. Mi ustvari primjećujemo samo one sa velikom magnitudom koji imaju izravan uticaj na naše živote i materijalne stvari. Potresi se štaviše dešavaju na Marsu i drugim planetama.
Prema Dinešu D’Suzi:
”Čitav tektonski sistem služi kao neka vrsta ‘planetarnog termostata’ koji pomaže u regulaciji klime na Zemlji sprječavajući pojavu vrućih ili niskih temperatura koje bi onemogućile život sisara, a možda i cijeli život.”
Ukratko, zemljotresi su ”neophodno zlo” bez kojih ne bi mogli uopće živjeti na Zemlji.
Postoje 3 glavne teorije koje objašnjavaju Božiju interakciju sa svijetom koji je stvorio, te na osnovu njih možemo posmatrati fenomen zemljotresa:
Okazionalizam – prema ovoj teoriji Bog izravno upravlja događajima, te nema uzročno-posljedične veze između njih. Bog nije pasivni posmatrač, nego akter u dinamičnom svijetu koji je stvorio. Sekundarni uzroci nemaju nikakvu ulogu, štaviše Božija Svemoćnost isključuje sekundarne uzroke koji su nepotrebni, tačnije sadržani u Prvom. Ova teorija je ugrađena u islamsko učenje, prvenstveno kroz nauk eš’arijske škole. Stvari po sebi nemaju intrinzičnu vrijednost niti prirodu, nego im je Bog daje. Gazali (1058-1111) je bio glavni proponent ove teorije. Po njemu je čitav svijet u kontinuiranoj fazi rekreiranja od strane Boga. On je tu teoriju razradio kao kritiku aristotelizma koji su zagovarali Ibn Rušd i Ibn Sina. U svom djelu Nesuvislost filozofa na jednom mjestu kaže: ”Prema našem mišljenju, veza između onoga što se uobičajeno smatra uzrokom i posljedicom nije neophodna”. Ibn Rušd mu nije ostao dužan, te je napisao Nesuvislost nesuvislosti u kojoj pokušava pomiriti aristotelijansku misao i islamske doktrinu. Prema njemu negiranje uzroka predstavlja čisti sofizam. Mnogi stručnjaci danas smatraju da je Gazalijevo negiranje sekundarnih uzroka uticalo na stagnaciju naučnog razvoja u islamskom svijetu, jer se u tom slučaju istraživanje prirodnih pojava ne čini svrsishodno.
Konkurentizam – kao i u prethodnoj teoriji, ovdje se Bogu daje neposredna uloga, ali ne negira uloga sekundarnih uzroka. U ovom slučaju se ne vidi konflikt između Božije prisutnosti i Svemoći, te uzroka koji dovode do određenog događaja; Bog i sekundarni uzroci djeluju u harmoniji i utiču na konačno ishodište. Tačnije, sekundarni uzrok ne može pokrenuti proces prije Božijeg odobravanja.
Puki konzervatorizam – za razliku od prethodne dvije, ovdje Bog djeluje posredno kroz sekundarne uzroke. On je tu kao Konzervator, tj. Održavač postojećeg reda koji samo omogućuje da se sekundarni uzroci događaju bez Njegove intervencije. U kontekstu o kojem govorimo, on stvara predispozicije koje čine mogućim da se zemljotres desi, ali nema izravan uticaj na uzroke koji do njega dovode (niti ga pokreće, niti spriječava). Za razliku od konkurentizma, ovdje Bog i sekundarni uzroci djeluju odvojeno.
Naravno, ove teorije imaju i svoje podkategorije (npr. slabi i jaki okazionalizam, konkurentizam) ili dodatne kategorije (Regisovo shvatanje koje je sinteza okazionalizma i pukog konzervatorizma). ali nećemo ulaziti dublje u ovu tematiku.
Kao što se da naslutiti, posljednja teorija je naišla na najmanje razumijevanja kod učenjaka u prošlosti. Iako ne uklanja Boga iz jednačine, ona ga na neki način lišava Svemoći zbog neizravnog participiranja u događajima i to je glavni razlog nepopularnosti. Također, dodatni izazov predstavlja fenomen mu’džiza (čuda) koja se ne mogu objasniti ovom teorijom jer su u kontradiktornosti sa prirodnim zakonima. To je isto jedan od razloga zašto je Gazali prigrlio okazionalizam. Kako god, sa razvojem nauke i tehnologije možemo primijetiti da ova teorija zauzima značajnije mjesto kod muslimanskih teologa.
Na drugoj strani, skolastičari i većina kršćanskih teologa su pod uticajem Tome Akvinskog prigrlili konkurentizam jer on kao i okazionalizam omogućava događaje contra naturam (čuda), ali priznaje udio sekundarnih uzroka. To najbolje ilustrira primjer iz Knjige o Danijalu; Nabukodonosor je bacio trojicu mladića u vatru, ali im ona nije naudila. Shodno tome, Bog je na neki način morao uticati na sekundarne uzroke, te je promijenio ili samu prirodu vatre ili ovih ljudi.
Tu vidimo i različita tumačenja konkurentizma. Kako navodi Page, prema Suarezu je dovoljno da Bog ne sarađuje sa sekundarnim uzrocima čime vatra automatski gubi svoju efektivnost i nije sposobna da naudi mladićima. Akvinski pak smatra da to nije dovoljno, nego Bog mora primijeniti dodatni mehanizam koji priroda nije u stanju ili djelovati protiv prirodnih zakona koje je uspostavio.
Garvey kritikuje konkurentističko shvatanje i navodi da je pitanje čuda koja su izuzetak iskorišteno da se se uspostavi pravilo kongruencije Boga i sekundarnih uzroka:
”Budući da Bog uvijek djeluje sa vatrom, On bi u slučaju čuda morao djelovati samo iznutra odbijajući kooperaciju sa njenom uobičajenom prirodom, a ne bilo kojom vrstom protivljenja ili uplitanja. Zato, u uobičajenoj situaciji, njegova aktivnost nije samo održavanje vatre i njenih moći, nego i upravljanje njenom učinkovitošću.”
U muslimanskoj tradiciji, Ibrahim a.s. je također bačen u vatru. Njoj je kao sekundarnom uzroku od strane Boga priznata njena priroda sagorijevanja stvari (koju okazionalizam negira), te joj je stoga rečeno da bude ”hladna i spasonosna” (21:69) što govori u prilog teoriji konkurentizma. Dakle, ovdje se Bog direktno miješa i djeluje protiv prirodnih zakona koje je uspostavio.
I drugi primjeri iz Kur’ana što se tiče nadnaravnosti nam to kazuju: voda u doba Nuha a.s. je izbijala iz zemlje, Musaov štap se pretvorio u zmiju, te kasnije razdvojio more, Merjema je rodila dijete bez intimnog kontakta, Sara u poznim godinama, itd. Također, u epizodama sa prijašnjim narodima, Bog na sebe preuzima prerogativ kažnjavanja tako da i tu dolazi do direktnog uticaja na sekundarne uzroke. Većina islamskih teologa ove primjere smatra izuzecima koji se ne mogu koristiti u svakodnevnom životu jer ne objašnjavaju funkcionisanje svijeta u kojem živimo. Ovdje Prvi uzrok ima pravo da poništi ili izmijeni sekundarne uzroke. U svakom slučaju, za ove događaje iz prošlosti postoji kategoričan dokaz u Tekstu dok za današnje kao što je zemljotres nema takve potvrde.
U krajnjoj instanci, puki konzervatorizam bi mogao biti prihvaćen, ali onda treba pronaći alternativno objašnjenje za čuda. Ako stvoreni objekti djeluju autonomno na osnovu prirodnih zakona koje je Bog uspostavio, kako onda objasniti fenomen čuda ili kazni za prijašnje narode koja su u suprotnosti s njima? Da li se radi o izuzecima ili postoji drugo objašnjenje? Da li Bog ima univerzalan odnos prema stvorenom svijetu ili se on po potrebi mijenja? Kada i u kojim slučajevima? Je li se to samo dešavalo u prošlosti ili se dešava i danas što je posebno važno za diskusiju o zemljotresu.
Čitajući Kur’an, prvi utisak može biti da govori u prilog teoriji okazionalizma prema Kamaliju. Bog je polazna tačka i sekundarni uzroci nisu spomenuti. On je taj koji čini da zrnje i košpice proklijaju (6:95), koji šalje vjetrove (7:57), koji spušta kišu (14:32), koji je kadar da pošalje pješčanu oluju (17:68), koji poklanja žensku i mušku djecu (42:49), koji na plač i na smijeh navodi (53:43), itd.
Ovi ajeti su mogu razumijevati doslovno, ali i metaforički. Prema metaforičkom tumačenju ”svrha je samo utisnuti veličinu Boga na ljudski um i pokazati da je sve uzrokovano Bogom koji je konačni uzrok svih stvari.” Izostavljanje sekundarnih uzroka u ovom slučaju ne znači nužno njihovo negiranje. Ovaj pristup bi se mogao upotrijebiti i u razumijevanju događaja koji su bili razlog Božije srdžbe, te kazne koja je uslijedila.
Na kraju je važno napomenuti da je teorija okazionalizma indirektno doprinijela činjenici da se zemljotres vidi isključivo kao izraz Božije kazne od velikog broja muslimana, jer je On jedini uzrok svega u prirodi. Shodno tome je odgovaran za ono što je naša percepcija moralnog i prirodnog zla. Dalje, po tome shvatanju Bog dijeli selektivnu pravdu. Uzmimo sljedeći primjer iz spomenutog zemljotresa u Portugalu: Alfama je četvrt u Lisabonu koja nije stradala, ali su se u njoj nalazili mnogobrojni bordeli. Nasuprot tome, mnoge crkve su bile uništene ili oštećene što je samo pojačalo dodatni jed i zbunjenost kod onih koji su smatrali ovaj događaj Božijom kaznom. Naime, tu dolazimo do paradoksa jer oni koji su se našli u bogomoljama su stradali, dok su oni koji su bili u bordelima spašeni. Nedavni zemljotres je pogodio područje sa apsolutnom muslimanskom populacijom koja je izrazito religiozna. Tu se onda postavlja pitanje ”Zašto baš oni?”, jer prema ovoj logici postoje ”prioritetnija” mjesta gdje se Božija kazna trebala sručiti.
Područje Turske i Sirije je već nekoliko puta ranije u historiji pogođeno razornim zemljotresima, posebno onim iz 526. godine n. e. Tada na tom području uopće nisu živjeli muslimani. Danas žive i konstantno su izloženi riziku zemljotresa. Sutra će možda neko drugi nastanjivati te prostore i suočiti će se sa istim problemom. Stoga, proponenti ove teorije trebaju razumjeti da zemljotres ne diskriminiše i ne pita za vjeru, porijeklo, starost i ostale detalje.
Oni nerijetko idu i u drugu krajnost, te nalaze uzroke Božije srdžbe. Većina komentara koje danas čujemo o uzroku nedavnog zemljotresa upravo imaju self-serving purpose jer odgovaraju narativu onih to propovijedaju, stoga je važno ukazati na negativne posljedice ovakvog razmišljanja.
