Christopher Hitchens (1949–2011) je bio britansko-američki novinar poznat po svom oštroumnom stilu, i nekonvencionalnim stavovima. Iako je u mladosti bio marksist i ljevičar, kroz karijeru je često kritikovao i ljevicu i desnicu, braneći prije svega sekularizam, slobodu govora i borbu protiv tiranije. Globalnu pažnju privukao je i svojom borbom protiv religije po čemu je najpoznatiji na našem prostoru. Ono što se toliko ne zna jeste da je u vrijeme rata u BiH bio jedan od rijetkih zapadnih intelektualaca koji je glasno upozoravao na opasnost pasivnosti međunarodne zajednice, oštro kritizirajući zapadne vlade zbog ignoriranja zločina i etničkog čišćenja u Bosni. Njegov članak „Why Bosnia Matters“, objavljen 10. 9. 1992., jedan je od prvih ozbiljnih poziva savjesti Zapadu, u kojem brani pravo Bosne i Hercegovine na opstanak, suverenost i međunarodnu solidarnost.
Svakodnevna rutina u Sarajevu se sastoji od izbjegavanja snajpera, snalaženja za hranu i vodu, skupljanja glasina, obilazaka mrtvačnica i tranfuzijskih odjela, te šala o bliskim susretima sa smrću. Zajedničko iskustvo bivanja, zajedno sa stanovnicima grada, svojevrsnim mrtvacem na dopustu, doprinosi nivelaciji radosnijeg i demokratskijeg tipa, čak i ako se strani pisci od ostalih razlikuju po svojim pancirima i sposobnosti da odu, kroz ubilački koridor Aerodromske ceste, manje-više po volji. Prijateljstvo i solidarnost sarajevskih ljudi ostat će s nama svima do kraja života i zaista, s obzirom na sadašnju stopu iscrpljenosti, to bi moglo biti nešto što će preživjeti samo u sjećanju. Kombinirani učinak neprestanog bombardovanja s početkom balkanske zime mogao bi izbrisati sve što sam vidio.
Na popločanoj ulici u centru grada, blizu Vječne vatre (koja je već ugašena zbog nedostatka goriva), te koja obilježava partizanski otpor, nalazi se pekara. Osamnaest ljudi je poginulo od granate koja je pogodila red za hljeb prije nekoliko sedmica, a hrpe cvijeća obilježavaju to mjesto. Ubrzo nakon što sam i sam posjetio grad, još jedna granata pala je na isto mjesto, nasumično raspoređujući pet amputacija među desetak djece. Jedno od djece je upravo pušteno iz bolnice nakon što je zadobilo povrede u prvom ‘incidentu’. Nekoliko stotina metara dalje, dok sam se oprezno približavao impozantnoj zgradi u kojoj se nalazi Nacionalna biblioteka Bosne, minobacač je eksplodirao uz njenu stranu i nagovorio me da odložim svoja istraživanja. Sve mi je to postalo još šokantnije kada sam s nekim bosanskim policajcima otišao na vrh Huma, jedinog uzvišenja koje je još uvijek bilo u rukama branilaca. Bilo je nevjerovatno, nakon što sam proveo toliko vremena zatvoren udolini, vidjeti grad razvučen ispod poput žrtve silovanja. Ovaj prizor ubrzo je zamijenio izljev bijesa. Iz ove perspektive, bilo je toliko zasljepljujuće jasno da srpski topnici mogu tačno vidjeti šta rade.
Ulazeći u lijepu staru austrougarsku građevinu u kojoj je smješteno Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, a koja je tog dana nekoliko puta pogođena, dahtao sam od olakšanja dok sam se sklanjao u predvorje kada sam ugledao poster ispred sebe. Izrađen u žutoj i crnoj boji, bio je to kombinovani logo sa Davidovom zvijezdom, islamskom zvijezdom i polumjesecom, rimokatoličkim križem i složenijim krstom srpskih i bosanskih pravoslavaca. Gens una summus , pisalo je u natpisu. ‘Mi smo jedan narod’. Ovdje, prikazan ikonografskim jezikom, bio je prkosni ostatak ‘jugoslovenske ideje’ (slike Tita su još uvijek uobičajene, kako u javnim tako i u privatnim okruženjima, u Sarajevu). I ovdje je, također, bilo sve što je ostalo od internacionalizma. Prikaz je bio upečatljiv, i to ne samo zato što je odbacivao primitivni haos u neposrednoj blizini. Širom bivše Jugoslavije odvija se svojevrsna masovna predaja besmislu, ističući ambleme vrlo različite od sarajevskih.
Preko puta kafića Zagreb u kojem pišem, nalazi se izložba divnih memorabilija, koje sve drsko podsjećaju na vladavinu Ante Pavelića i njegovih zvjerskih ustaša u Hrvatskoj, konstituisanih kao nacistički i vatikanski protektorat između 1941. i 1945. Mladići u crnim košuljama i izopačeni stariji muškarci nostalgični za fašizmom više ne moraju potiskivati poriv da zamahnu desnom rukom prema nebu ili da čuju nekog klerikalnog nasilnika kako blagosilja njihov križarski rat uz zvuk baklje. Njihova “milicija”, koja je dugo uznemiravala hrvatske Srbe, sada je uveliko angažovana u “čišćenju” zapadne Hercegovine, u očiglednoj saradnji sa srpskim četnicima na istoku i jugu. Čudesne djevice se pojavljuju po planu. Sablasni posteri prikazuju zrake svjetlosti kako dodiruju balčake misterioznih mačeva ili krase kandže apsurdnih, ali opakih dvoglavih orlova. Više od milion Srba prisustvuje frenetičnom skupu na bojnom polju na Kosovu gdje su njihovi preci poniženi 1389. godine, i sluša bivše komuniste kako buncaju akcentima ranjenog tribalizma. Drevne insignije, totemi, feudalni grbovi, talismani, zakletve, rituali, ikone i regalije se guraju da bi izašli na bojno polje. Društvo koje je odavno potonulo u političku stagnaciju, ali je ipak daleko prešlo prag modernosti, grči se: povraćajući velike, užegle komade nesvarenog barbarstva. U ovoj atmosferi tridesetih godina prošlog stoljeća, šarenih košulja, čudnih pozdrava i dozvoljenog sadizma, čovjek se vraća najjasnijem glasu tog perioda, koji je govorio o:
Prosvjetiteljstvu otjeranom,
boli koja stvara naviku,
lošem upravljanju i tugi:
Moramo ih sve ponovo patiti.
Bosna, a posebno Sarajevo, nije toliko najintenzivnija i najgora verzija šireg sukoba, koliko herojski izuzetak od njega. Tokom predaha od borbi, mogao sam razgovarati s odredima bosanskih dobrovoljaca. Na svakoj stanici, s ponosom i vedrinom bi pokazivali na svoja i tuđa prsa, govoreći: ‘Ja sam Musliman, on je Srbin, on je Hrvat.’ To je bio oblik koji je imala njihova propaganda, ali je to bila i istina. Sreo sam jednog lokalnog komandanta, Aliju Ismeta, koji je branio razrušeni dom za starije osobe sedamdeset metara od srpske linije fronta, koji je, osim što je bio prebjeg iz Jugoslavenske narodne armije ( JNA ), bio i Albanac s Kosova. Među kopačima rovova na brdu Hum bio je i Jevrej, pukovnik Jovan Divjak, zamjenik komandanta ARBiH, koji je Srbin. Rukovao sam se s njim dok je hodao, sa srpsko-hrvatskim ađutantom po imenu Srđan Obradović (‘Obradović je multinacionalno prezime’), kroz nervozne pješake na rubu Starog grada, pod povremenom vatrom u podne. Bio je nenaoružan i popularan.
U samom Starom gradu možete pronaći džamiju, sinagogu, katoličku i pravoslavnu crkvu, udaljene samo nekoliko metara jedna od druge. Gotovo sve su žestoko pogođene s okolnih brda, iako je topništvo obično dovoljno precizno da poštedi pravoslavce. („Spalite sve“, rekao je general Mladić, srpski komandant čija je radio veza presretnuta i snimljena. „Hajde da pucamo na mjesta gdje ima manje Srba“, odgovorio je njegov „umjereniji“ zamjenik, pukovnik Šipčić.) Jevrejski muzej je teško oštećen i zatvoren, a možda je trećina gradskih Jevreja pobjegla. Tako da, drevna zajednica uvećana izbjeglicama iz Španije 1492. godine i dovoljno otporna da nadživi ustašku verziju ‘Konačnog rješenja’, sada je ugrožena rasipanjem. Uprkos tome, reporter izraelskog vojnog radija, koji je došao nadajući se da će izvještavati o evakuaciji Jevreja, rekao mi je da je bio veoma impresioniran koliko ih je željelo ostati i boriti se.
Prekrasna Gazi Husrev-begova džamija, smještena u ljupkoj, ali ranjivoj muslimanskoj četvrti drvenih kuća i trgovina, ima grubu rupu od granate na minaretu, a dvorište postaje sve zapuštenije. Džamije, veoma važne tokom opsade zbog pristupa antičkim kamenim cisternama ili šadrvanima, koje su se koristile za pranje prije molitve, otkrile su da čak i ovi stari bunari isušuju pod napadom. A žeđ je čak i žešći neprijatelj od gladi.
Govoriti o ‘četvrtima’ ne znači govoriti o getima, ili barem ne još. Dobra procjena stavlja udio miješanih brakova ovdje na jedan od tri; brojka potvrđena anegdotama i zapažanjima. Dakle, pokušati učiniti Bosnu ‘uniformnom’ u pogledu vjeroispovijesti ili ‘etničke pripadnosti’ ne znači sastaviti je, već je razdvojiti. Nazvati ovu prljavu šemu imenom ‘čišćenje’ znači činiti groteskno nasilje i nad jezikom i nad društvom.
Da se od najvećeg pjesnika tridesetih godina okrenemo ka njihovom najvećem esejisti, nalazimo da je Lav Trocki 1933. godine u časopisu Harper napisao da je ideja o nužnosti ponovnog prilagođavanja državnih granica Evrope granicama njenih rasa jedna od onih reakcionarnih utopija kojima je prepun nacionalsocijalistički program … Pomjeranje unutrašnjih granica za nekoliko desetina ili stotina milja u jednom ili drugom smjeru, bez značajnije promjene ičega, podrazumijevalo bi broj ljudskih žrtava koji premašuje broj stanovnika sporne zone.
2.400.000 izbjeglica i bezbroj mrtvih već nadmašuju broj stanovnika raznih “koridora” kojima srpski i hrvatski nacionalisti nastoje pročistiti vlastite države i raskomadati Bosnu. Kao i prije, njihov “nacionalizam” ima svoj pandan u aksiomatskom pribjegavanju podjeli od strane određenih “neintervencionističkih državnika”. Kada je Lord Carrington, kojem je očito cijela stvar dosadila, pozvao (ako se išta tako tromo i bezlično može nazvati pozivom) na “kantonizaciju”, tada su srpska marioneta u Bosni, Radovan Karadžić, i hrvatski klijent u Bosni, Mate Boban, obojica napravili mali odmor u svojim srcima. Omiljeni fetiš britanskog Ministarstva vanjskih poslova ponovo je trijumfovao! Nakon Irske, Indije, Palestine, Sudeta i Kipra, podjela – ili getoizacija – prestaje izgledati kao slučajnost. Kantoni u svakom slučaju! Neće nam trebati dugo da ih očistimo! Posljedice na terenu nisu drugačije od onih koje sam vidio u blizini grada Novske, na granici Hrvatske i Bosne. Besprijekorni kontingent jordanskih vojnika UN-a uljudno je prikrivao svoj šok zbog plemenske i atavističke brutalnosti ovog rata između bijelaca. Obavili su svoj zadatak odvajanja i razoružavanja lokalnih boraca. Ali sada je stiglo šest autobusa bosansko-muslimanskih izbjeglica, mnogih od njih povrijeđenih, koji su pretrpjeli najgore što im je kršćanska Europa mogla priuštiti i koji su bili zbunjeni što su se našli pod brigom savjesnog hašemitskog viteštva. Hrvatska ne želi imati ništa s ovim žrtvama “srpskog terora”: terora koji je osuđivala samo kada je bio usmjeren protiv katolika.
Vrlo malo novinara koji koriste izraz “etničko čišćenje” zna odakle potiče, a njegova olaka jednostrana upotreba razbjesnila je već paranoične Srbe. Jose Maria Mendeluce, uzorni Baskijac koji je ovdje došao iz Kurdistana kao specijalni izaslanik Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbjeglice, rekao mi je da misli da je sam skovao taj termin (iako se zacrvenio kad se sjetio da je koristio riječ “čišćenje”). Ali naravno, nema etničke razlike između Slavena, kao što je nema ni između Swiftovih velikih i malih Endijaca. Nema ni jezičke razlike. A religija još nije uspjela (iako je često to radila bez uspjeha) u definiranju nacionalnosti. Dakle, “kulturno čišćenje” bi moglo pokriti činjenice u slučaju da ne zvuči više smiješno nego ubilački. U svakom slučaju, znamo da je novinar Beogradske televizije opisao razoreni, osvojeni bosanski grad Zvornik jednom riječju (“čist”) nakon što je pao u aprilu. I nehigijenska milicija koja je obavila posao, samoprozvani četnici vojskovođe Vojislava Šešelja, također je slobodno koristila taj sretan izraz. ‘Logori’ koji su bili neizbježni manji pandan ovom procesu barem su poslužili da koncentriraju treperavi evropski i američki um na blijedi, ali snažan spomen, iako snimci Belsena i Auschwitza koje koriste neki mediji pokazuju ne da ljudi uče iz historije, već da to odlučno odbijaju i umjesto toga je pljačkaju zbog površnih slika.
Ko, ako iko, igra ulogu Reicha u ovoj noćnoj mori? Smrt Fašizmu! Sloboda Narodu! poručuju zidni plakati Sarajevske komune. Ne navode tačno koji fašizam. A gospodin Milošević, srpski demagog, je pretpostavljeni nasljednik preostale Socijalističke partije i raskošno opremljene Narodne armije, plaćene od historijskih poreskih nameta Hrvata, Bosanaca i Makedonaca, ali sada isključivog vlasništva ostatka države kojom dominiraju Srbi. Da bih razumio srpsku političku psihu, morao sam posjetiti, a indirektno i opljačkati, dva značajna muzeja.
Prvi od njih bio je Muzej Gavrila Principa u Sarajevu, koji se nalazi pored istoimenog mosta na rijeci Miljacki i obično je okružen srpskom vatrom. Njegov oronuli izgled ipak vara, jer iako je primio jedan ili dva metka iz srpskih minobacača, njegovo uništenje su izazvale bijesne Sarajlije. Gavrilo Princip, koji je drhteći stajao na ovom uglu 28. juna 1914. godine čekajući da ispali hitac koji se čuo širom svijeta u debelu metu austrijskog nadvojvode Franza Ferdinanda, bio je član organizacije Mlada Bosna koja je žudjela i gorjela za spajanjem Bosne sa Srbijom. Nijedan cilj ne bi mogao biti manje moderan u Sarajevu danas: gomila je čak otišla do te mjere da je iskopala čuvena dva “otiska stopala” ukopana u pločnik kako bi obilježila navodni Principov stav. Do nedavno, ovo je bio muzej “nacionalnog heroja” i svjedočio je da je Srbija, u savezu s Rusijom, garant svih Slavena. Izgleda da je Princip odabrao datum koji se poklapa sa tačnom godišnjicom srpskog poraza na Kosovu 1389. godine, što svjedoči o moći povrijeđenog sjećanja i srpskom uvjerenju da su žrtve regionalne historije: nedovoljno cijenjeni od strane onih za koje su se žrtvovali.
Drugi muzej koji sam posjetio bio je lokalitet koncentracionog logora Jasenovac, ovaj put pravog, gdje je tokom nacističkog perioda ustaški režim Ante Pavelića pobio stotine hiljada Srba i Jevreja, kao i Roma i hrvatskih komunista. Nijedan Nijemac nije čak ni nadgledao ovo čišćenje, koje je bilo entuzijastičan, potpuno dobrovoljački napor koji je mogao parirati Latviji ili Ukrajini. Ovdje je srpski Babin Jar, prodorna rana u srcu. Nalazi se na širokom, lijepom polju gdje se spajaju rijeke Sava i Una. Tokom užasnih srpsko-hrvatskih borbi prošle godine, neko vrijeme su ga okupirale hrvatske snage. One su metodično uništavale muzej i eksponate, ostavljajući samo ogromne, zloslutne humke koje označavaju masovne grobnice. Kao i u Sarajevu, uspio sam spasiti nekoliko jezivih fotografija iz ruševina. Moj srpski vodič, prijateljski nastrojen metalac Mile Trkulja, rekao mi je: ‘Svijet krivi Srbe za sve, ali niko ne piše o Jasenovcu’.
Drugim riječima, nije tako teško za Srbe da postanu ta najtoksičnija i najnestalnija od svih stvari – samosažaljiva većina. Suočeni s masovnim protjerivanjem Srba iz nove Hrvatske, i opterećeni historijskim ogorčenjem, mnogi od njih su nasjeli na najstariju i najlakšu opciju, koju oličuje srpska deviza: ‘Samo solidarnost može spasiti Srbe’. Ovdje se radilo o versajskom mentalitetu, prepunom poraza i straha s jače strane. U zapanjujućem govoru, održanom na posljednjem Kongresu srpskih intelektualaca u Sarajevu, nedavno u martu ove godine, srbijanski akademik Milorad Ekmečić je ovaj mentalitet formulisao u direktnom govoru:
Srpski narod ne želi državu određenu interesima velikih sila i evropskog katoličkog klerikalizma, već onu koja proizilazi iz etničkog i historijskog prava koje posjeduje svaki narod na svijetu. U historiji svijeta, samo su Jevreji platili veću cijenu za svoju slobodu od Srba. Zbog gubitaka u ratu i zbog masakra, najbrojniji narod u Jugoslaviji, Srbi, u Bosni i Hercegovini su pali na drugo mjesto, a danas naša politika i naše opće ponašanje nose u sebi nevidljivi pečat borbe za biološki opstanak. Strah vlada nama… Stoga je unutrašnja podjela Bosne i Hercegovine na tri nacionalna dijela minimalna garancija za održavanje djelomičnog jedinstva s njihovim nacionalnim domovima od strane srpske i hrvatske nacije.
Pod Miloševićevim režimom, ova kombinovana patologija superiornosti/inferiornosti postala je ekvivalent državne dogme. Zastrašujućom brzinom i jezivom metamorfozom, ideologija partizana i jedne Jugoslavije mutira u povike za Veliku Srbiju, a vojska koju je Tito osmislio za odbranu od strane intervencije puštena je, s raznim milicijama, protiv civila i otvorenih gradova. Ovaj hibrid biste, bez previše natezanja, mogli opisati kao ‘nacionalni socijalizam’. (Čovjek koji je komandovao sada već ozloglašenim logorom za ratne zarobljenike u Omarskoj, otkrivenim prošlog mjeseca, rođen je u Jasenovcu. ‘Oni kojima je zlo učinjeno …’)
Pa ipak, nije li bilo istina da je i Hrvatska imala fašističku ideologiju i prezir prema srpskim pravima? Svakako je bilo istina. Predsjednik Franjo Tuđman ne potvrđuje u potpunosti ustašku tradiciju i obično uspijeva držati desnu ruku uz bok, ali je usvojio gotovo repliku Pavelićevog simbola za svoju nacionalnu zastavu i napisao je neopreznu revizionističku knjigu u kojoj je navedeno da je u logoru Jasenovac zaista ubijeno vrlo malo Srba i da su ga, u svakom slučaju, uglavnom vodili Jevreji! To je spojio s kampanjom uznemiravanja, ako se tako može blago reći, 750.000 Srba koji žive u Hrvatskoj, od kojih se 200.000 “preselilo”. Konačno, zatražio je podršku Njemačke, Austrije i Italije, čime je stvorio upravo onaj geopolitički savez kojeg se svaki Srbin, prema historiji, mora bojati.
Srbi, međutim, nikada nisu bili progonjeni u Bosni. Niti su to bili Hrvati. Ali sada su se srpski i hrvatski iredentisti udružili u nekoj vrsti pakta Molotov-Ribbentrop protiv bespomoćnog susjeda. (Ekmečić nije bio u pravu. Bit će dvije Bosne, a ne tri, i on to zna.) Svaka koristi svoje ‘sudetske’ manjine da uspostavi ‘čiste’ mini-države koje će s vremenom zahtijevati spajanje s maticom i domovinom. Srbi su proglasili republike u Hrvatskoj Krajini i u Bosni. Red na albansko Kosovo vjerovatno nije daleko. U međuvremenu, Hrvati su započeli aneksiju zapadne Hercegovine na bosanskom tlu. Nema nikakve garancije da se ova beskonačna, narcisoidna podjela neće proširiti preko međunarodnih granica (Grčka i Bugarska u slučaju Makedonije, i Albanija u slučaju Kosova) i privući ‘zaštitni’ interes vanjskih sila poput Turske, naoružane NATO oružjem. Ali, to je ono što balkanizacija treba da znači.
Nema posebne potrebe romantizirati muslimansku većinu u Bosni. Ali oni su uspjeli razviti kulturu koja izražava pluralnu i tolerantnu stranu osmanske tradicije – dio ovog suptilnog i raznolikog karaktera može se pronaći u pričama Ive Andrića, jugoslavenskog dobitnika Nobelove nagrade – i nemaju nikakve namjere prema teritoriji ili identitetu drugih. Bosanski predsjednik, Alija Izetbegović, je prakticirajući musliman, što ga čini izuzetkom, a ne pravilom među njegovim sunarodnicima. Pročitao sam njegovu knjigu, Islam između Istoka i Zapada , pomalo ekscentrično djelo koje pokazuje gotovo pedantnu vjernost idejama simbioze između tri monoteizma i humanističkoj tradiciji društvenih reformi. U nadrealnoj atmosferi konferencije za novinare pod granatiranjem, pitao sam Izetbegovića, kojeg i Srbi i Hrvati optužuju da želi proglasiti fundamentalističku republiku, šta misli o fetvi kojom se osuđuje Salman Rushdie. On je dao odgovor umjerenog muslimana, rekavši da mu se knjiga ne sviđa i da nije pročitao, ali da ne može pristati na nasilje protiv autora.
Moguće je sresti ponekog bosanskog muslimanskog fanatika, i istina je da su neki od njih pokušali smjestiti neke sarajevske Srbe na fudbalski stadion. Ali ta akcija je brzo odbijena i oštro osuđena u novinama Oslobođenje . Nijedan od bosanskih Srba koje sam sreo nije imao pritužbu na okrutnost ili diskriminaciju, a tamo gdje su čuli za izolovane slučajeve, brzo su me podsjetili da su srpske snage prešle preko Drine, a ne obrnuto, čime su prekršili vijekovima staro priznanje integriteta bosanske zajednice. Međutim, ako se ta zajednica pocijepa i zamijeni aparthejdom konfesionalnih Bantustana, oni koji zloslutno govore o muslimanskom fundamentalizmu mogli bi dobiti svoju želju ili svoj izgovor.
Tokom Titovih i posttitovskih godina, čitao se Praxis , časopis sekularnih intelektualaca, kako bi se saznalo šta se sprema u Jugoslaviji. Nakon što ga je režim ugasio 1975. godine, časopis je nastavio izlaziti kao Praxis International pod okriljem Jürgena Habermasa i drugih evropskih i američkih simpatizera. Otkako je težnja za Velikom Srbijom počela rasplamsavati svaki drugi mikronacionalizam u regiji, nisam čuo glas Praxisa iznad režanja i detonacija. Ali u Zagrebu sam uspio pronaći najstarijeg i najmlađeg člana ovog naizgled nebitnog kolektiva.
Profesor Rudi Supek je veteran po svakoj definiciji. Zbog svog rada na organiziranju otpora među jugoslavenskim radnicima u nacistički okupiranoj Francuskoj poslan je u Buchenwald i sada je posljednji preživjeli član uspješnog Oslobodilačkog komiteta tog logora. Napustio je Komunističku partiju kada se Tito razišao sa Staljinom 1948. (nije bila loša godina, s obzirom na to) i sada pokušava održati ideje sekularizma i internacionalizma u Hrvatskoj koja je ponovo postala neprijateljski nastrojena. „Moja porodica je stara hrvatska porodica, ali nemam drugog izbora nego reći da sam i dalje Jugoslaven. U Buchenwaldu sam bio izabrani predstavnik Srba, Bosanaca i Hrvata, a oni su bili Jugoslaveni na način koji ne mogu izdati.“
Žarko Puhovski, najmlađi pristalica Praxisa , predaje političku filozofiju na Univerzitetu u Zagrebu i sa stoicizmom podnosi antisemitske pukotine koje mu se pojavljuju kao sinu jevrejske majke i oca hrvatskog komuniste koji je proveo teško vrijeme u Jasenovcu. „Ako kažete da ste hrvatski ateista, s obzirom na to da nema etničkih ili jezičkih razlika“, rekao mi je, „sljedeće pitanje je: ‘Kako znate da niste Srbin?’“ Za obojicu, sukob s njihovim ‘vlastitim’ šovinizmom bio je odlučujući i definirajući. I za obojicu je odbrana multinacionalne Bosne bila ključna.
„I četnicima i ustašama treba reći da se drže podalje od Bosne“, rekao je Supek. „Fašisti s obje strane moraju biti poraženi i razoružani. Ako je za to potreban međunarodni protektorat, on treba biti obezbijeđen.“ „Embargo na oružje ‘obje strane’ je čisto licemjerje“, rekao je Puhovski, „Bosanci trebaju oružje da se brane, a JNA je prisvojila oružje koje je nekada pripadalo svima.“ (Ovo je, usput rečeno, odražavalo ulično mišljenje u Sarajevu, koje se oštro protivilo ideji stranih trupa na bosanskom tlu, ali je oštro kritiziralo moralnu ekvivalenciju koju velike sile koriste kao alibi za čišćenje ruku.)
Postkomunistička Evropa oklijeva na rubu vlastite verzije balkanizacije, a Jugoslavija daje naslutiti šta bi moglo čekati više od jedne regije, a da ne govorimo više od jedne kulture. Bosna je važna jer je odlučila braniti ne samo vlastito samoopredjeljenje, već i vrijednosti multikulturalnog, dugo razvijanog i obostrano plodonosnog suživota. Još od Andaluzije Evropa nije toliko dugovala sintezi, koja ujedno predstavlja i savršenu kritiku ciničnom dosluhu između naizgled „zaraćenih“ fanatika.
Izvor: https://www.lrb.co.uk/the-paper/v14/n17/christopher-hitchens/why-bosnia-matters
