Nova studija sugerira da je priča o islamskom poslaniku koji se oženio maloljetnicom neutemeljena propaganda izmišljena iz političkih i sektaških motiva.
Kao historičar ranog i srednjovjekovnog islama, naučnik sa oksfordskog univerziteta, Joshua Little, provodi veliki dio svog vremena proučavajući stare tekstove – a ipak njegovo pionirsko istraživanje ima značaj u stvarnom svijetu ovdje i sada. Malo aspekata života poslanika Muhammeda izaziva toliko debata i kontroverzi kao tvrdnja da je oženio svoju treću ženu, Aišu, dok je bila maloljetna. Upravo po ovom eksplozivnom terenu Little je odabrao da gazi, s rezultatima koji bi mogli promijeniti naše razumijevanje islamske historije.
Ranije ove godine, protesti su izbili u raznim muslimanskim većinskim zemljama nakon što su dva zvaničnika BJP-a, indijske vladajuće desničarske hinduističke nacionalističke partije, dala omalovažavajuće komentare o Muhammedu, da se oženio i imao seks sa maloljetnom djevojkom.
Prije deset godina, islamofobični film “Nevinost muslimana”, koji je Muhammeda na sličan način prikazao kao pedofila, izazvao je ne samo globalne proteste i nerede, već i političke sukobe među zemljama. Navodnu dječju nevjestu islamskog poslanika prizivaju antimuslimanski kritičari svih rasa – hinduistički nacionalisti, kršćanski polemičari i ateisti – kao i neki muslimanski fundamentalisti. Međutim, prema Littleovoj neobjavljenoj doktorskoj tezi – koju je nedavno uspješno odbranio – optužba je neutemeljena. Prema Littleovim rezultatima istraživanja, predaja o Aišinoj mladoj bračnoj dobi je historijska izmišljotina iz osmog stoljeća.
Ideja da je Muhammed oženio dijete potiče iz predaje (ili niza predaja) koje se pripisuju samoj Aiši, a koje se nalaze u kolekciji anegdota poznatih kao hadis – koji mnogi muslimani tradicionalisti smatraju izvorom koji je odmah iza Kurana. U određenim tekstovima hadisa, Aiša je bila zaručena sa 6 godina, a udata sa 9. Danas neki muslimanski fundamentalisti brane i koriste Aišin hadis o braku kako bi opravdali dječji brak u naše vrijeme. Poput ženskog obrezivanja (koje se naziva i sakaćenje ženskih genitalija), ne postoji jednostavna ili direktna uzročna veza između dječjeg braka i islama. Poznato je da se ova praksa javlja ne samo na Bliskom istoku, već i u Indiji i podsaharskoj Africi. Da je ukorijenjena više u kulturi nego religiji, pokazuju podaci popisa koji pokazuju, na primjer, da se 84% dječjih brakova u Indiji sklapa između hinduista, u poređenju sa samo 11% kod muslimana. (Populacija Indije je 80% hinduista i 14% muslimana, tako da su stope slične, s tim da se dječji brakovi prate po lokalnim kulturnim linijama za razliku od vjerskih.) Prema Međunarodnom centru za istraživanje o ženama (izvor na koji me je sam Little uputio ), “nijedna vjerska pripadnost nije bila povezana s dječjim brakovima u različitim zemljama.” Stoga, targetiranje određene religije u različitim zemljama nije efikasan način za adresiranje ranih brakova. Čak i tako – i dok je dječji brak relativno neuobičajen u većini islamskog svijeta – religija je u interakciji s kulturom na složene načine i, barem u nekim regijama s muslimanskom većinom, na islam se poziva kako bi se racionalizirala praksa.
Religiozni argument koji se navodi jeste da je Muhammed bio idealan ljudski primjer i, kao takav, sve što je učinio mora se smatrati moralno prihvatljivim. Liberalni, modernistički i reformistički muslimani dugo pokušavaju poreći historijsku autentičnost i vjerski autoritet hadisa o braku sa Aišom, dok ga ultrakonzervativni, fundamentalistički i ekstremistički elementi snažno brane. Mnogi umjereni tradicionalisti padaju negdje između, nastojeći da potvrde autentičnost hadisa (i hadiskog kanona u cjelini) iako obeshrabruju dječje brakove u praksi, smatrajući ih neprikladnim u našem modernom društveno-historijskom kontekstu. U ovaj svadljivi rat ideja sada ulazi Little, stručnjak za hadis. Radeći pod nadzorom profesora s Oksforda Christophera Melcherta – svjetski poznatog stručnjaka za islamske studije – Little podvrgava tradicionalne islamske izvore općenito (a posebno hadis o Aiši) historijsko-kritičkoj metodi.
Za razliku od tradicionalnih religioznih metoda, historijsko-kritički pristup uključuje korištenje najnovijih tehnika iz alata modernog historičara kako bi se utvrdila historijska vjerodostojnost ili nedostatak iste. Na primjer, naučnici pretražuju tekst u potrazi za historijskim anahronizmima, koji bi ih upozorili na izmišljotinu. Čitateljima je možda poznat sličan historijsko-kritički pristup primijenjen na biblijske materijale, populariziran u široj javnosti od strane naučnika poput Barta Ehrmana, koji prave razliku između historijskog i vjerskog Isusa, koji nisu nužno ista stvar. Zanimljivo je, ali možda i nije iznenađujuće, da neki muslimanski apologeti entuzijastično koriste takvu historijsko-kritičku nauku koja se odnosi na Bibliju i Isusa.
Većina ozbiljnih historičara, na primjer, smatra ideju Kristovog božanstva i doktrinu o Trojstvu kasnijim razvojem kršćanske tradicije. Nije teško shvatiti zašto bi muslimani bili naklonjeni takvim zaključcima. S druge strane, neki od istih muslimana mogu se osjećati nelagodno kada se sličan kritički pristup primijeni na tradicionalne islamske izvore. (Naravno, ovo dvoumlje postoji i među nekim konzervativnim kršćanskim apologetima koji, na primjer, suviše rado iskorištavaju najnovije historijsko-kritičke nalaze u vezi s historijom prenošenja Kur’ana, dok u isto vrijeme odbacuju Ehrmana i druge.)
Littleovi zaključci su dalekosežni i bit će dobrodošla vijest za mnoge muslimane. Nakon što je analizirao sve različite verzije Aišinog hadisa o braku, Little zaključuje da je hadis čista fabrikacija od strane pripovjedača po imenu Hišam ibn Urve, nakon što se preselio u Irak između 754. i 765. godine n.e. Ne samo da bi ovo dovelo do cirkulacije ove predaje skoro vijek i po nakon događaja koji navodno opisuje, već bi to značilo i da je izmišljen u potpuno drugačijem okruženju Iraka, skoro 1000 milja udaljenog od arapskog grada Medine (gde se brak sklopio). Kako se ispostavilo, izmišljotina je služila različitim sektaškim i političkim ciljevima.
Little uključuje druge predaje – kao što je Aiša koja se navodno igrala lutkama u Muhammedovom domaćinstvu – u njegovoj cjelokupnoj kritičkoj procjeni, smatrajući da su to partizanske, sektaške i političke priče koje su historijski neistinite. Drugim riječima, kritički historičari nemaju mnogo razloga vjerovati da je Aiša zapravo bila udata kao dijete.
Nalazi Littleovog istraživanja poklapaju se s radom nekoliko modernih muslimanskih učenjaka i autora koji su se ranije bavili istom temom. Međutim, mnoga od ovih djela — iako sigurno ne sva — bila su apologetske prirode, slabo argumentirana, nedostajalo im je ozbiljne studioznosti. Ono što Littleov doprinos čini posebno vrijednim je to što on argumentira slučaj iz rigorozne akademske perspektive, čak i rafinirajući naučnu metodologiju poznatu kao “isnad-cum-matn analiza”. Ova metoda uključuje traženje korelacija i obrazaca između teksta hadisa i njegovog lanca prenosilaca kako bi se rekonstruirao original iz kojeg se drugi tekstovi šire. Proces može pomoći da se utvrdi kada je određena predaja potekla (i od koga). Koristeći ovu zapadnu historijsku tehniku, Littleovi zaključci potvrđuju reformistički muslimanski stav.
Treba, naravno, napomenuti da je čak i unutar klasične islamske tradicije uvijek bilo razloga za sumnju u bračni hadis Aiše. Kako Little piše u svojoj disertaciji, ibn Urve — začetnik predaje — smatran je nepouzdanim čak i prema tradicionalnim kriterijima, barem nakon što se preselio u Irak. Optuživali su ga za “senilnost” (velikodušan način objašnjavanja nepouzdanih predaja pripovjedača), pa čak i za oblik akademske obmane zvani “tedlis” u hadiskoj terminologiji. Tedlis u hadisu ne znači nužno potpunu laž ili izmišljotinu, već obično uključuje izostavljanje greške u izvoru, kao što je nespominjanje slabe karike u lancu prenosilaca kako bi se implicirala pouzdanost hadisa. U najmanju ruku, tedlis je oblik aljkavosti u prenošenju.
Little primjećuje odsustvo predaja o bračnoj dobi u najranijim izvorima, uključujući i određene ključne biografske i pravne radove. Ibn Ishak – Muhamedov najpoznatiji biograf – nije spomenuo ništa o Aišinim godinama kada se udala; detalj je, međutim, kasnije dodao historičar Ibn Hišam (u. 833. n.e.). Možda je još više osuđujuća činjenica da hadisa o bračnoj dobi nema u najranijim medinskim pravnim zbirkama, uključujući Muvettu Imama Malika, iako ovaj posljednji citira ibn Urvu na desetine puta. Kako Little piše, „Malikov propust da citira ovaj hadis sugerira ne samo da ga je Malik odbacio, već da u to vrijeme nije kružio Medinom. Ovo je posebno važno imajući u vidu da hadis o bračnoj dobi ima važne pravne posljedice, te bi stoga zasigurno zahtijevao uvrštavanje u posebnu medinsku zbirku medinskih pravnih hadisa.”
Hadisa također nema u Mudevveni, protomalikijskoj zbirci medinskih pravnih predaja. Zaista, Little piše da se, koliko mu je poznato, najraniji malikijski rad koji citira bilo koju verziju hadisa o bračnom dobu pojavio „skoro tri stoljeća nakon početnog masovnog širenja hadisa u Iraku“. Ukratko, rani brak Aiše odsutan je u ključnim ranim izvorima u samom gradu u kojem bi se taj događaj zbio. Koristeći ovaj argument šutnje (tj. odsustvo ove predaje u ranim izvorima), Little zaključuje da je ovo bila priča izmišljena u Iraku u osmom stoljeću i tek kasnije projicirana na životnu priču Muhameda.
Ovo, naravno, postavlja pitanje: zašto? Prema Littleu, tvrdnja o Aišinim godinama bila je dio srednjovjekovne sektaške propagande, koju je izmislila sunitska figura kako bi ojačala sliku Aiše protiv šiitskih klevetnika. (Strogo govoreći, termini “suniti” i “šiiti” postali su aktuelni tek kasnije; učenjaci ovog perioda imaju tendenciju da se umjesto toga pozivaju na “proto-sunitske” i “proto-šiitske” pokrete i figure.) Ovo objašnjava zašto je hadis izmišljen u šiitskom leglu Iraka. Aiša, Muhamedova supruga i kćerka prvog “pravovjernog” halife sunitskog islama, Ebu Bekra, imala je poznato rivalstvo sa Poslanikovim rođakom i zetom Alijom, prvim imamom za šiite i četvrtim halifom za sunite.
Ne samo da se Aišin otac takmičio sa Alijem za hilafet, već će i sama Aiša kasnije voditi pobunu protiv Alije.
U narednim generacijama, suniti i šiiti su koristili suparničke loze da traže vjerski i politički autoritet. Kako bi podigli Aišin status (i svoju vlastitu lozu preko nje), neki suniti su tvrdili da je ona bila Muhammedova miljenica i njegova jedina djevica žena. Kao vjerski i plemenski vođa, Muhammed je imao nekoliko žena, od kojih je većina bila razvedena ili udovice iz njegove zajednice; zajedno su bile poštovane kao “majke vjernika”. Aišina navodna mladost korištena je da se naglasi njena djevičanska čistoća – ili, bolje rečeno, njena djevičanska čistoća implicirana je izuzetno mladim godinama u kojima se, kako se tvrdi, udala.
Drevne bliskoistočne kulture (kao i mnoge druge kroz historiju i u modernosti) cijenile su djevičansku čistoću zbog konotacije oslobođenja tjelesnog grijeha. Na primjer, i kršćani i muslimani naglašavaju da je Isusova majka, Marija, bila djevica. Shodno tome, i za Djevicu Mariju se često smatra da je bila mlada djevojka kada je bila zaručena, a potom rodila Isusa. Zanimljivo, Little nam kaže da je „širenje hadisa o bračnom dobu [u vezi sa Aišom] podstaklo neke šiite da tvrde da je Fatima” — Poslanikova kćerka, poštovana posebno u šiitskom (ali i sunitskom) islamu — „bila udata sa također devet godina.” Drugim riječima, u odsustvu bilo kakve društvene stigme vezane za rani brak, postojalo je nekoliko razloga za preuveličavanje Aišine mladosti.
Pored Littleove analize, također bismo mogli zaključiti da bi Aišu navodna vjeridba i brak sa 6, odnosno 9 godina, u ranoj mladosti, smjestili u Muhammedovo domaćinstvo, takmičeći se sa Alijom koji je, barem prema tradicionalnim predajama, također ušao u Muhammedovu kuću kao mlad. Prema ranom islamskom vjerovanju, muslimanska zajednica je trebala odati počast Muhammedovom domu – i njegovim potomcima. Što je neko ranije ušao u Muhammedovu kuću, to je veća čast pripadala toj osobi (i, naravno, svakome ko tvrdi da potiče od njih). Kasnije generacije muslimana nadmetale su se jedni s drugima oko svojih tvrdnji o bliskosti s Muhammedom kroz svoje loze. Oni koji su sebe nazivali Alijinim pristašama naglašavali su svoju vezu sa Muhammedom preko Alije, dok su neki od njihovih konkurenata tvrdili da imaju rivalsku lozu preko Aiše, Muhammedove (omiljene) žene. Čitavi hilafeti (i kontrahilafeti) bili su ukorijenjeni u tako uzvišenim tvrdnjama o porijeklu, što bi također stvorilo snažan poticaj da se preuveličaju zasluge onih na koje su se takve tvrdnje odnosile. Sve ovo daje podršku Littleovoj tezi: hadis o Aiši nije historijska činjenica, već, prije, sektaška propaganda koja je imala za cilj da podigne status Muhammedove treće žene naglašavajući njenu čistoću i stavljajući je u Poslanikovo domaćinstvo od vrlo mlade dobi. Iako će mnogi muslimani slaviti Littleove zaključke u vezi s ovim konkretnim hadisom, drugi će bez sumnje biti zabrinuti zbog širih posljedica. Ovdje moramo razumjeti da velika većina konzervativnih tradicionalista zapravo nije zainteresirana za odbranu dječjih brakova kao takvih — i njihovo insistiranje na pridržavanju hadisa o Aiši ne treba posmatrati u ovom svjetlu.
Umjesto toga, čini se da je glavni motivirajući faktor želja da se odbrani hadiski kanon općenito od nalaza moderne historijsko-kritičke metode, koji su usmjereni direktno na tradicionalne islamske izvore. Komentarišući pitanje Aišine starosti u objavi na Facebooku iz 2018. godine, konzervativni muslimanski učenjak Yasir Qadhi napisao je da su takve “sumnje” bile dio šireg “napada” na kolekciju hadisa Sahih Buhari, koju muslimani tradicionalisti smatraju drugom knjigom nakon Kur’ana.
Sahih Buhari se naširoko smatra najpouzdanijom i najcjenjenijom knjigom hadisa i osloncem sunitske ortodoksije. U njemu se nalazi Aišin hadis o braku, zbog čega debata o Aišinim godinama može postati tako zlobna: napad na Aišin hadis se smatra napadom na sami Sahih Buhari i na hadis općenito. Yasmin Amin ističe, međutim, zanimljivu tezu, napominjući da predaja o kojoj je riječ tehnički uopće nije hadis, budući da se na kraju pripisuje Aiši, a ne Muhammedu. Ona iznosi argument da tradicionalistički muslimani mogu i trebaju napraviti razliku između poslaničkih i neposlaničkih predaja koje se nalaze u Sahih Buhariju. Ipak, neki tradicionalisti vide ovo kao napad na navodni vjerski konsenzus o totalnoj pouzdanosti dva sahiha (Sahih Buhari i još jedna skoro jednako poštovana zbirka pod nazivom Sahih Muslim).
Uočeno neprijateljstvo naspram kritičko-naučnog istraživanja može se vidjeti u Qadhijevoj retoričkoj fanfari: “Takvi napadi nisu čak ni ekvivalentni naletu vjetra koji pokušava srušiti tvrđavu.” Ipak, istina je da bi ovaj nalet vjetra mogao prerasti u pravi uragan dok se obrušava na tvrđavu islamskih izvora, uključujući one koje su muslimani dugo smatrali neosvojivim.
U jednu ruku, Kur’an se relativno dobro nosio s ovim izazovom – ili naletom vjetra (odaberite svoju metaforu). Većina akademskih stručnjaka smatra da doista potiče od Muhammeda, a prva veća standardizacija dogodila se za života njegovih drugova. To je tako čak i ako se neki od detalja kur’anske složene tekstualne historije mogu razlikovati od tradicionalnih narativa.
U drugu ruku, hadis – velika i amorfna zbirka predaja koje se pripisuju Muhammedu – suočio se sa oštrom kritikom historijsko-kritičkih naučnika. Tamo gdje je zadani stav da kur’anske izjave sežu do Muhammeda, obrnuto vrijedi za hadis: konsenzus među historijsko-kritičkim naučnicima je da te predaje ne sežu pouzdano do Muhammeda. Dok većina islamskih modernista zauzima sličan oprezan ili skeptičan pristup prema hadisu (i podržavaju pristup koji je usredotočen na Kuran), tradicionalistički učenjaci smatraju da je hadis drugi spis uz Kur’an (i stoga osjećaju potrebu da ga žestoko brane od vanjskih napada ).
Međutim, čini se da većina savremenih muslimana zauzima srednji pristup, selektivno potvrđujući one hadise koji su u skladu s kur’anskim principima, ljudskom racionalnošću i zdravim razumom. Postoji rani historijski presedan za ovaj moderni pristup. Slične stavove iznijeli su, naprimjer, rani hanefijski i mu’tezilijski mislioci. Iz ove perspektive, mnogi muslimani danas će se distancirati od Aišinog hadisa, posebno s obzirom na to koliko se loše odražava na Muhammeda (barem modernim očima). Aminin prijedlog da hadis zapravo nije (poslanički) hadis za početak također može otvoriti dodatni prostor za teološku fleksibilnost.
Debate o Aišinim godinama se stoga manje bave praktičnim pitanjem dječjih brakova, a više teorijskim pitanjima koja se odnose na kanoničnost hadisa. Littleova intervencija jača zapadnjački naučni konsenzus i stavlja se na stranu onih koji su skeptični prema hadisu. Sve što su učenjaci naučili iz nauke o pamćenju i proučavanja usmenih društava – zajedno sa samim tekstualnim dokazima – govori nam da je hadis doživio brzu promjenu u svojim ranim fazama, čineći bilo kakvo pripisivanje samom Muhammedu vrlo sumnjivim. Kako to Ehrman kaže, to je zapravo mnogo gore od analogije koja se obično daje igrom gluhih telefona.
Jonathan Brown, muslimanski akademik na Univerzitetu Georgetown i autor dvije popularne knjige o hadisu (jedna se koristi na diplomskom nivou), je značajan disident protiv ovog konsenzusa. On tvrdi da Harald Motzki, vrhunski autoritet u polju hadisu u zapadnoj akademiji, uspješno „pokazuje da su zajedničke veze [tehnički termin za začetnike hadisa] mnogo ranije nego što se mislilo, datirajući neke u vrijeme ashaba u drugoj polovini sedmog stoljeća.” Little se ne slaže s ovom procjenom, sugerirajući da “Brownove tvrdnje o prenošenju [zajedničkih veza] u vrijeme ashaba izgledaju kao preuveličavanje.”
Littleova disertacija daje pregled hadiske debate u zapadnoj akademskoj zajednici i ponovo potvrđuje konsenzus protiv njene historijske pouzdanosti.
Ipak, čini se da se Brownovo neslaganje više zasniva na kritici historijsko-kritičke metode uopće, pa je tako zapravo – barem u nekom smislu – kritika izvan zapadne tradicije. Na kraju krajeva, Brown dovodi u pitanje samu primjenjivost historijsko-kritičke metode koju vidi kao izrazito zapadnjački konstrukt i kulturološki namet muslimanima. Bez obzira da li se neko slaže s Brownovom žestokom (ali diskutabilnom) kritikom, poenta je u tome da konsenzus historijsko-kritičkih učenjaka – onaj koji ima skepticizam prema hadisu – postoji. „Kako stoji“, piše Little, „bilo koji dati hadis (sahih ili drugi)“ — i on uključuje masovno prenošene (mutevatir) hadise u ovu ocjenu — „treba se pretpostaviti da je neautentičan ili nepouzdan, sve dok se ne dokaže suprotno .”
Ovo gledište ne zahtijeva da učenjaci zagovaraju masovno krivotvorenje (iako se to dogodilo, kao što čak i islamska tradicija priznaje) ili neku vrstu globalne zavjere. Umjesto toga, u igri je bilo i nekoliko manje zlokobnih faktora, pri čemu su mnogi hadisi bili proizvodi pobožnog, ali sumnjivog pripisivanja, nagađanja i pogrešnog pamćenja. Štaviše, prvenstveno usmena kultura ranog islama ne bi tada još uvijek posjedovala isto razumijevanje preciznog prijenosa kao što će se kasnije razviti s usponom i dominacijom pisane riječi.
Rani i posvećeni projekti sastavljanja Kur’ana u kodeks “između dvije korice” pobili su ovaj trend i bili su u suprotnosti sa slučajem hadisa, koji je zabilježen u pisanoj formi tek nakon mnogo dužeg perioda usmene fluidnosti.
Andreas Görke, još jedna velika figura u oblasti studija hadisa, sumira to na sljedeći način:
„Dok je tradicionalno muslimansko učenje pretpostavljalo da su kritičari hadisa uglavnom bili u stanju identificirati one hadise koji su zaista predstavljali autentične izvještaje o izjavama i djelima Poslanika, naučnici koji slijede akademski pristup se manje-više slažu da je praktično nemoguće pouzdano datirati određene tradicije u vrijeme Poslanika ili prve generacije vjernika.”
Kao što je gore navedeno, neki muslimanski apologeti će bez sumnje ustuknuti pred ovim nalazima čak i kada slave Ehrmana i historijsko-kritičku analizu koja se odnosi na Bibliju. Na primjer, jedna istaknuta muslimanska youtube emisija poziva jednog za drugim učenjaka Biblije da kritikuju Bibliju, dok domaćin i njegovi muslimanski gosti istovremeno imaju potpuno naivno gledište o tradicionalnim islamskim izvorima.
Littleova disertacija istražuje naučne rasprave o historijskoj pouzdanosti tradicionalnih islamskih izvora i hadisa posebno. Tek nakon što je prvo uspostavio opći skepticizam prema hadisu općenito, Little se zatim okreće konkretnim hadisima o bračnom dobu Aiše, kako bi pokazao zašto bi se i oni trebali smatrati historijski nepouzdanim. Ipak, ne treba smatrati da hadis nema nikakvu historijsku vrijednost. Kako sam Little potvrđuje, hadisi nam govore mnogo o ranim muslimanskim zajednicama i raspravama u kojima su učestvovali. U slučaju Aišinog hadisa, saznajemo iz Littleove analize o sektaškom okruženju u kojem je predaja nastala.
Iako je Aišin hadis nastao iz sektaških razloga, ubrzo nakon toga će se koristiti u pravnom svojstvu za odbranu ranog braka i zaobilaženje vjerskog mandata – također se navodi u hadiskoj literaturi! – neophodnim pristankom žene na brak. Danas možemo reći da je Aišin hadis odavno izgubio svoju prvobitnu sektašku svrhu i sada se koristi samo za odbranu zakonitosti dječjih brakova. Iz tog razloga, mnogi reformistički muslimani će pozdraviti Littleove zaključke i iskoristiti ih za suprotstavljanje fundamentalističkim klericima koji brane dječje brakove.
Ako je ispitivanje autentičnosti bračnog hadisa Aiše jedan od načina da se razvlaste zagovornici dječjih brakova, Little napominje da postoji i potencijalno lakši argument za iznošenje. U predmodernom, predpismenom društvu i društvu bez države u Arabiji iz sedmog stoljeća, “krajnje je malo vjerovatno da bi Aiša znala – ili čak mogla znati – svoje godine.” To potvrđuju brojna istraživanja društava prije pojave pismenosti čak i u naše doba, kao što Little dokumentira.
Pripisivanje ovog mladog doba Aiši stoga treba shvatiti kao odraz ne hronološke ili historijske tačnosti, već, prije, simboličke brige za njenu nevinost, čednost i čistoću.
Sve ovo ne znači da ne govorimo o veoma suprotstavljenim predajama o Aišinoj starosti u samoj hadiskoj literaturi, koje na različite načine tvrde da je Aiša bila zaručena sa 6, “6 ili 7”, 7, 9 ili čak 10 godina — konzumirajući svoj brak u 9., “9. ili 10.” ili 10. Hronološke historijske rekonstrukcije su postavile Aišinu bračnu dob između 12 i 19 godina (ili čak starije). Little s pravom kritikuje ove rekonstrukcije kao beznadežne zbog konfliktne prirode izvornog materijala, što samo po sebi pojačava opći skepticizam u vezi s Aišinim zabilježenim godinama. Historijsko-kritički naučnici su već zadugo primijetili nepouzdanost hronološkog reda događaja opisanih u ranim izvorima. Doba i datumi su često birani iz simboličnih razloga, a ne iz historijske tačnosti. Kaže se da je Muhammed imao 40 godina kada je primio svoju prvu božansku objavu. Četrdeset je važan broj u drevnim bliskoistočnim društvima, koji označava kada čovjek dostigne punu racionalnu zrelost i mudrost. Slično tome, za Muhammedovu prvu suprugu, Hatidžu, rečeno je da je imala 40 godina kada se udala za Muhammeda – što je vrlo nevjerojatna tvrdnja, s obzirom da je imala najmanje šestero djece. (Nepodudarnosti o zabilježenom broju njene djece govore nam više o našim izvorima i njihovoj pouzdanosti — ili nedostatku istih.) Ako je Hatidžina dob u braku bila preuveličana u jednom smjeru kako bi se naglasila njezina starost, Aišina dob je bila preuveličana u drugom smjeru da bi se naglasila njena mladost i nevinost. Također znamo iz izmišljanja/nastanka Aišinog hadisa u osmom stoljeću da se ideja onoga što danas nazivamo “dječjim brakom” nije smatrala društveno neprihvatljivom u svoje vrijeme. Da jeste, muslimanski tradicionalisti ne bi takav izvještaj pripisali svom vlastitom Poslaniku.
Iako historijski dokazi sugeriraju da se Muhammed zapravo nije oženio Aišom koja je bila tako mlada, mi upadamo u zabludu prezentizma nametanjem modernih ideala i socio-kulturnih normi u prošla društva.
Postoji, naravno, neosporno jak element zapadne kulturne dominacije i ideološkog nametanja koji prožima čitav ovaj diskurs. Pa ipak, ogromna većina razumnih muslimana danas ne bi željela udati vlastite kćeri u tako mladoj dobi. Oni shvaćaju promijenjene društveno-historijske okolnosti, koje se moraju uzeti u obzir u svakom razumnom tumačenju islama ili islamskog prava. Iz ove perspektive, čak se i konzervativna figura kao što je Qadhi slaže da, iako ne bismo trebali osporavati čitava društva iz prošlosti, granica bračne dobi u našem trenutnom društvenom i kulturnom okruženju je primjerena u današnjem svijetu.
Iako sam lično uvjeren u argumente koje je iznio Little, oni su na kraju samo posljednja salva u tekućem sporu u akademskim i vjerskim krugovima o ovom vrlo spornom pitanju. Zagovornici ljudskih prava možda se više bave konkretnim pitanjem dječjih brakova na terenu, ali za same vjerske aktere postoji nešto više u pitanju. Kako se moderna historijsko-kritička nauka oslanja na tradicionalne islamske izvore, osjećaj strepnje je opipljiv među barem nekim muslimanskim učenjacima i klericima. Borbene linije se povlače između islamskih reformista s jedne strane i konzervativaca, kao i fundamentalista, s druge strane. Sviđalo se to njima ili ne, historijsko-kritička nauka će se koristiti u ovom ratu religijskih ideja, bilo kao oružje ili kao meta.
Autor: Javad T. Hashmi
Izvor: https://newlinesmag.com/essays/oxford-study-sheds-light-on-muhammad-underage-wife-aisha/
