Tejvan Pettinger je britanski ekonomista i biciklista, alumnista Oxforda. Napisao je nekoliko knjiga, a posebno se izdvaja ”Šta bi Kejns uradio-kako bi najveći ekonomisti riješili vaše svakodnevne probleme”. U narednim mjesecima planiramo feljtonizirati ovu knjigu i učiniti je dostupnom na našem jeziku. Autor na jednostavan način kroz ekonomsku prizmu daje odgovor na svakodnevne probleme, tako da ova knjiga predstavlja odličan priručnik studentima ekonomije, ali i svima onima koji se pobliže žele upoznati sa ovom tematikom.
Odgojeni smo da osjećamo da je biti sebičan moralno upitno. Ipak, mainstream ekonomska teorija tvrdi da slijeđenje vlastitog interesa može koristiti cijelom društvu. Da li je zaista slučaj da pristup s aspekta ličnog interesa magično povećava neto društveno blagostanje ili bismo trebali biti sumnjičavi prema predmetu kao što je ekonomija koja propovijeda lični interes i maksimizaciju profita?
Ovo pitanje ulazi u srž mnogih debata unutar ekonomije, tako da je prikladno krenuti sa ocem ekonomije, Adamom Smithom (1723-90). U svom glavnom djelu, Bogatstvo nacija (1776), Smith je postavio okvir za klasičnu ekonomiju koja sugerira da ako pojedinci slijede svoje vlastite sebične interese, to može maksimizirati blagostanje društva. Ako kupujemo najjeftinije proizvode, mi nagrađujemo najefikasnije firme. U težnji za profitom, poduzetnik obezbjeđuje oboje: zaposlenje i proizvode koje potrošači trebaju.
Ovo je magija slobodnog tržišta i nevidljive ruke koja transformira naš vlastiti interes u uzajamno korisne transakcije. Ekonomski pioniri kao britanski ekonomisti David Ricardo (1772-1823) i William Stanley Jevons (1835-82) su uveli u svoje ekonomske teorije koncept racionalnog čovjeka koji traži da maksimizira korisnost za sebe-npr. da dobije maksimalnu vrijednost za minimum troškova. U njihovom svijetu teoretske ekonomije, ovaj pristup maksimizacije korisnosti slučajno vodi optimalnoj raspodjeli resursa. Ovo je kreiralo snažnu tradiciju u ekonomiji koja je pretpostavila da slijeđenje vlastitog interesa vodi efikasnoj raspodjeli resursa i povećanju ekonomskog blagostanja.
Međutim, ovo kratkovidno gledište o utopiji slobodnog tržišta definitivno nije podržano od strane svih ekonomista. Kritičari kapitalizma su sugerirali da slijeđenje vlastitog interesa može biti nepravedno prema siromašnijim članovima društva, koji imaju manje moći i privilegija. Karl Marx (1818-83) je denuncirao vlastiti interes kapitalista, tvrdeći da vodi eksploataciji najslabijih u društvu. Ekonomija slobodnog tržišta pretpostavlja da različiti agenti imaju istu pregovaračku moć i da u kompetetivnim tržištima slijeđenje vlastitog interesa vodi ”pravednom” ekvilibrijumu, ali za Karla Marxa ova pretpostavka nije bila valjana. On je tvrdio da su moć i uticaj omogućili kapitalisti da sebično iscijedi radnike, koji su imali malo izbora u toj stvari. Marxu je sebičnost bila jedan od najgorih aspekata kapitalizma.
”najnasilnije, najzločestije i najzloćudnije strasti ljudskih grudi, Furije1 privatnog interesa.” Karl Marx
Indirektni benefiti- za neke
Ipak, klasični ekonomisti su osjećali da u globalu slobodno tržište i premisa o podržavanju racionalnog vlastitog interesa su bili poželjniji u odnosu na druge sisteme za distribuciju resursa. Naprimjer, američki ekonomist Frank Knight (1885-1972) je tvrdio da privatno preduzeće u kojem ljudi traže vlastiti interes može riješiti većinu problema efikasnije od vlade. Knight je primijetio da preduzetnici preuzimaju rizik kako bi ostvarili profit, ali u tom procesu kreiraju poslove i bogatstvo za druge u društvu. Drugim riječima, slijeđenje vlastitog interesa može biti efektivno sredstvo kreacije bogatstva koje doprinosi drugima u društvu. Kako god, ovo viđenje slobodnih tržišta i vlastitog interesa koji doprinose svima u društvu je kritizirano od strane onih koji tvrde da navodni trickle-down efekt u stvarnosti rijetko dolazi do najsiromašnijih. Kanadski ekonomist John Kenneth Galbraith (1908-2006) je tvrdio da je trickle-down ekonomija isprobana u Pozlaćenom dobu (na početku dvadesetog stoljeća). Rekao je da je u to vrijeme bila prikladno opisana kao ”teorija konja i vrapca” jer, kako je objasnio, ” Ako nahraniš konja sa dovoljno zobi, nešto će ostati na putu i za vrapce”. Drugim riječima, maksimizacija bogatstva, posebno u prisustvu monopolske moći ne pomaže svima u društvu i vjerovatno će povećati nejednakost i osjećaj nepravednosti.
Nuspojave slijeđenja vlastitog interesa
Američki ekonomist Robert H Frank (rođen 1945.) je otišao dalje, tvrdeći da ekonomija ohrabruje ljude da odbijaju kooperaciju i velikodušnost i razmišljaju više iz perspektive vlastitog interesa. Frank je također tvrdio da studiranje ekonomije teži da vas napravi sebičnijim kako ste pod uticajem dominantne teorije vlastitog interesa. Drugim riječima, držanje do vlastitog interesa kao ideala utiče na naše ponašanje nagore.
”Oduvijek smo znali da je bezobzirni lični interes loš moral; sada znamo da je to loša ekonomija.” Franklin Delano Roosevelt
Branioci ekonomije slobodnog tržišta kao što je austrijsko-britanski ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade Friedrich Hayek (1899-1972), tvrde da je lažna ekvivalentnost tvrditi da slijeđenje vlastitog interesa znači odobravanje sebičnosti. Kada ljudi slijede svoj vlastiti interes, to može uključivati i kultivisanje njihove bolje prirode. Adam Smith, priznavajući korisnost tržišnih mehanizama, je isto bio moralni filozof koji se nadao da će čovjek težiti nečemu većem od pukog vlastitog interesa. Iako je Smith viđen kao otac ekonomije, on je bio svjestan negativnih aspekata monopolske moći i kako slijeđenje vlastitog interesa bi moglo izazvati društvene probleme i nepravednu distribuciju resursa.
Neki libertarijanski ekonomisti, kao austrijsko-američki Ludwig von Mises (1881-1973) i američki Milton Friedman(1912-2006) se zalažu za slobodna tržišta baš zato što vjeruju u odsustvo vladinih regulacija, sa rezultatom da će ljudi vjerovatnije sarađivati sa komšijama; to sve promovira društvenu interakciju koja je uzajamno korisna. Libertarijanci nazivaju ovo spontani poredak i ukazuju na mnogobrojne organizacije koje su se formirale iz građanskog društva. Drugim riječima, odsustvo vladinih intervencija ohrabruje ljude da uklapaju svoj vlastiti interes u šire interese lokalne zajednice i nacije. Von Mises nije imao sumnje da slijeđenje sebičnih interesa može donijeti korist društvu.
”Ne postoje nepomirljivi konflikti između sebičnosti i altruizma, između ekonomije i etike, između briga pojedinca i društva.” Ludwig von Mises
Međutim, ako klasični ekonomisti mogu iznijeti ubjedljiv argument za ohrabrivanje sebičnih akcija unutar kompetitivnog slobodnog tržišta, postoji opet problem eksternih troškova ili eksternalija (nenamjernih posljedica ekonomskih aktivnosti koje utiču na treće strane). Britanski ekonomist Arthur Pigou (1877-1959) u Ekonomiji blagostanja (1920) je primijetio da mnogi postupci mogu imati spillover efekte2 za druge ljude. Naprimjer, proizvodnja struje sagorijavenjem fosilnih goriva izazive eksterne troškove ili negativne eksternalije kao što su globalno zagrijavanje, kisela kiša ili zagađeni zrak. Prema tome, slijeđenje vlastitog interesa može voditi potencijalnim devastirajućim posljedicama za Zemlju i buduće generacije. Ova ideja je preuzeta od strane ekonomista životne sredine koji naglašavaju da briga za okolinu treba nadjačati naše sebične materijalističke želje.
Donošenje odluke:
U nekim područjima trgovine i biznisa, ekonomisti slobodnog tržišta kao Friedman i von Mises imaju pravo da slijeđenje vlastitog interesa može voditi cjelokupnom benefitu za društvo. Međutim, možete se također složiti sa Piguom i Frankom da uzimanje u obzir samo vlastitog interesa nije dovoljno i da moramo uzeti u razmatranje i naš ekonomski uticaj na druge ljude i okolinu; inače naša sebičnost može biti štetna i za nas i za društvo.
- Furije predstavljaju 3 božice osvete u rimskoj mitologiji koje su ekvivalent grčkim erinijama ↩︎
- Efekti prelijevanja ↩︎
