Tvrdnja: Islam nije inherentno mizogina religija. Mizogine prakse su rezultat čitanja Svetog Teksta lišenog historijskog konteksta, te oslanjanja na predaje koje su nastale pod uticajem drugih tradicija u područjima na koje se islam proširio.
Uvod
”Na naše se žene sada gleda kao da ne služe nikakvoj korisnoj svrsi za čovječanstvo osim da rađaju djecu; jednostavno ih se smatra da služe pružanju zadovoljstva, poput muzičkih instrumenata ili dragulja. Ali one čine polovicu, a možda i više od polovice naše vrste. Sprječavanje njih da svojim trudom doprinesu izdržavanju i poboljšanju drugih krši osnovna pravila javne saradnje do te mjere da je naše nacionalno društvo oboljelo poput ljudskog tijela koje je paralizirano s jedne strane. Ipak, žene nisu inferiorne naspram muškaraca u intelektualnim i fizičkim aktivnostima. U davna vremena žene su učestvovale u aktivnostima muškaraca, uključujući čak i rat. Na selu žene još uvijek učestvuju u poslovima poljoprivrede i trgovine… Razlog zašto su žene kod nas tako zakinute je percepcija da su potpune neznalice i da ne znaju ništa o pravu i dužnosti, koristi i šteti. Mnoge zle posljedice proizilaze iz ovakvog položaja žena, a prva je da to dovodi do lošeg odgoja djece.”
Ovako je pisao Namik Kemal, poznati osmanski reformator, u časopisu Glasnik ideja 1867. Iako se kasnije posvetio političkim i drugim temama, ovo je prvi slučaj zalaganja za ženska prava u muslimanskim društvima u moderno doba prema Bernardu Lewisu. Dakle, osim standardnih razloga koji se navode za inferiornost Osmanskog carstva naspram Europe, on je vidio kao glavni problem izostanak žena u društvenim, ekonomskim, obrazovnim i drugim procesima. Da stvar bude alarmantnija, ovaj mindset koji i danas vlada nekim muslimanskim društvima (nažalost i na našem podneblju) je opravdan religijskim tekstovima. Žena se vidi kao niže biće koje ne zna misliti za sebe, kamoli upravljati resursama ili voditi procese u društvu. Stoga, položaj žene u islamu nije samo dnevno-političko pitanje, nego prvenstveno ideološko pitanje i to mnogi istraživači još ne shvataju. Tretman žene je omeđen i opravdan površnim tumačenjem religijskih tekstova. Ono što je porazno i čemu često svjedočimo jeste da i mnoge žene pristaju na tu igru, te svjesno ili nesvjesno prihvataju ta tumačenja i promoviraju učenjake koji bi ih najradije izolovali iz društva (npr. ne možeš samostalno putovati od tačke A do tačke B, ne možeš studirati tu oblast, bolje ti je da sve vrijeme boraviš u kući, i sl.) Postavlja se onda legitimno pitanje je li islam inherentno mizogina religija, kako mnogi zapadnjaci tvrde. U kojoj mjeri je odnos prema ženama definisan religijskim postulatima, a u kojoj mjeri je to stvar kulture i običaja koji su vladali u određenom prostoru?
Diskusija
Prema Asmi Lambrabet, diskurs o statusu žene u islamu je talac dvaju međusobno suprostavljenih tumačenja: islamskog (onog iz konzervativnog miljea) i zapadnjačkog (koji većinom dolazi iz islamofobičnog miljea). Oba tumačenja nas dovode u slijepu ulicu i onemogućavaju bilo kakav kompromis na samom početku. Ovaj tekst jeste stoga pokušaj redefiniranja autentičnog islamskog stava o navedenoj temi.
Danas često čujemo floskule od strane muslimana: ”Islam je ženi dao sva prava”, ”islam je zaštitio ženu”, itd. Te riječi fino zvuče u teoriji, ali u praksi ne predstavljaju ništa. Možda islam jeste dao, ali muslimani nisu. Ako pogledamo zvaničnu statistiku (kao npr. WPS report), primijetićemo da se muslimanska društva nalaze na samom začelju. Femicidi, honor killings (”ubistva iz časti”), FGM (obrezivanja žena), pristup obrazovanju i tržištu rada su samo neki od gorućih problema. Da se razumijemo, ovi problemi su prisutni i drugim društvima, pa i na Zapadu koji je postigao ogroman napredak u emancipaciji žena. Tu se one također susreću sa problemima kao što su seksualno uznemiravanje, silovanje, i dr.
Svaljivanje krivice na Zapad i njegov imperijalizam u prethodnih nekoliko stoljeća od strane muslimana također ne pije vode, iako je očigledna hipokrizija Zapada, pogotovo u kontekstu tzv. ženskog pitanja. Edward Said u svojoj kultnoj knjizi Orijentalizam napominje da razvoj modernih orijentalističkih studija nije nastao iz plemenite želje da se sazna više o Istoku, nego kao intelektualno opravdanje imperijalnih ambicija evropskih kolonijalnih sila. Jedna od teza koja je često korištena od strane kolonizatora jeste upravo oslobođenje i emancipacija muslimanske žene. Da je to bio više trik u dnevno-političke svrhe, govori primjer Lorda Cromera koji se spominje u literaturi. On je bio britanski konzul u Egiptu od 1883. do 1907. Iako se načelno zalagao za otkrivanje žena (posmatrajući to kao glavni izvor njihove opresije, te inferiornosti islama), igrao je aktivnu ulogu u limitiranju njihovog prava na obrazovanje i zapošljavanje. Također, nakon povratka kući u Britaniju je bio jedan od istaknutih članova društva koje je bilo protiv ženskog prava na glasanje (MLOWS).
Kako god, nećemo se služiti whataboutismom u kontekstu ranijeg i današnjeg Zapada, nego pokušati očistiti svoje dvorište. Bez obzira na isprepletenu historiju u zadnjih nekoliko stoljeća, položaj žene u društvu jeste isključivo unutrašnje muslimansko pitanje koje je samo u jednoj mjeri definisano vanjskim faktorima. Historija nam pak govori da je položaj žene u muslimanskim sredinama u određenim slučajevima bio znatno bolji nego u ostalim dijelovima svijeta. Tako su muslimanke kroz stoljeća imale pravo na nasljedstvo što je bio presedan sve do modernog vremena; u Engleskoj je zakon koji ženama dozvoljava raspolaganje imovinom i nasljedstvo donesen tek 1870.
Stoga ako poredimo srednjovjekovlje, onda možemo reći da je položaj žena u muslimanskim društvima čak za nijansu bio bolji nego drugdje. Međutim, emancipacija žene je doživjela snažan zamah u 20. stoljeću na Zapadu, dok su muslimani ostali tapkati u mjestu. Postavlja se pitanje kako i zašto se to dogodilo? Zašto je kur’anska vizija emancipacije naprasno prekinuta? Prema Lewisu ”islam je veoma unaprijedio položaj žena u odnosu na predislamsko doba, ali je napredak u tom polju stao zbog zanemarivanja izvornog kur’anskog duha i prevladavajućih utjecaja lokalnih običaja, sve do modernog doba”.
Sada ćemo analizirati ovu tezu:
Normativni vs. historijski islam
Ovo je posebna tema koja izaziva veliku debatu između konzervativnog i modernog kruga uleme. Najpoznatiji predstavnik ove diferencijacije jeste Fazlur Rahman koji je insistirao na razlici između normativnog i historijskog islama. Pošto je Kur’an objavljen u određenom vremenu (7. stoljeće n.e.), na određenoj geografskoj lokaciji (Arapski poluotok), postavlja se pitanje jesu li neki propisi koji su objavljeni u ovim specifičnim društvenim okolnostima danas pravno obavezujući. Kur’an npr. na mnogo mjesta spominje ropstvo koje je bilo itekako prisutno u tadašnjem društvu, te ga na suptilan način kudi i kroz jedan evolucionaran pristup nudi recept za njegovo postepeno ukidanje.
Većina muslimana danas, osim ultrakonzervativaca će se složiti da je ropstvo stvar prošlosti i prilika koje su tada vladale. Dakle, na primjeru ropstva vidimo da su i određene konzervativne skupine spremne napraviti ustupak i posmatrati ropstvo kroz historijsku prizmu. Ajeti ostaju integralni dio Teksta, ali danas su drugačiji uslovi i nema potrebe za njihovim primjenjivanjem (osloboditi roba kao otkup za zakletvu, dati zekat da se neko otkupi iz ropstva, itd.) Na drugom mjestu (8:60) se kaže da se protiv neprijatelja pripreme konji što je naravno apsurdno s aspekta modernog ratovanja. Niko od muslimana danas ne čita ovu naredbu doslovno, nego gleda poentu/intenciju koja se krije iza nje.
Međutim, konzervativni dio uleme većinom staje na ova 2 primjera jer po njihovom onda dolazi do otvaranja Pandorine kutije i sveopće liberalizacije ako se i druga pitanja pođu tako razmatrati. Razumijemo tu bojazan i opreznost, ali pitanje žene i njenog statusa je jedno od pitanja koje se baš može čitati historijskim lećima zbog specifičnih društvenih okolnosti koje su vladale u Arabiji u 7. vijeku.
Analizirajmo sljedeći citat:
”Međutim, isti apsurd se primjenjuje u drugim slučajevima, kao što je univerzalizacija patrijarhalne kulture Arabije iz sedmog vijeka – kontekst u kojem je Kur’an govorio, samo da bi, po riječima Asme Barlas, “ponudio lijek za nepravde predislamske mizoginije iz sedmog vijeka.” Naprimjer, kada je Kur’an rekao muškarcima muslimanima da se prema ženama ponašaju pravedno “kada se razvedu od njih”, to se odnosilo na društvo u kojem o razvodu uvijek odlučuju muškarci. Ali većina tradicionalnih učenjaka je ovo shvatila kao univerzalnu formu.”
Iz ovog zaključujemo 2 ključne stvari:
- Kur’an prvenstveno adresira muškarca i usmjerava ga kako da se ponaša jer je imao poluge moći koje je često zloupotrebljavao;
- Kur’ansko adresiranje muškarca u specifičnim okolnostima (patrijarhalna Arabija u 7.stoljeću) je shvaćeno kao univerzalni obrazac ponašanja od strane islamskih učenjaka.
Uzmimo primjer svjedočenja žene koje se spominje u Kur’anu u kontekstu ajeta o dugu. Istina je da Kur’an kaže da su potrebne 2 žene, ”pa ako jedna od njih pogriješi/zastrani, neka je druga podsjeti/napomene.” (2:282) Tradicionalisti smatraju da je ova naredba ili po drugom tumačenju preporuka zbog umnog ograničenja žene. Ako posmatramo s historijskog aspekta, nameće nam se drugi zaključak. Žene u Arabiji nisu imale udjela u finansijsko-pravnim poslovima, te se svjedočenje još jedne žene uzima kao dodatno osiguranje. Ili, prema drugom tumačenju, one su jedna drugoj korektor u slučaju da jedna od njih bude zastrašena i popusti pod pritiskom prilikom davanja iskaza; opet zbog nepovoljne situacije za ženu u društvu i potencijalnih prijetnji kojima se izlaže.
Međutim, ovaj princip gdje se traže 2 žene u finansijsko-pravnom aspektu nije evoluirao kao npr. stav o ropstvu zbog promjene prilika, nego je čak postao univerzalna norma, te se upotrebljava u svim drugim slučajevima, iako Kur’an na drugim mjestima ne spominje rodnu kvotu svjedoka. Posebno je ova scena tragikomična na šerijatskim vjenčanjima koja u današnjem kontekstu u BiH imaju samo ceremonijalni karakter, jer država ne priznaje brak sklopljen pod okriljem vjerskim zajednica. Tu se također traži da svjedoci budu 2 muškarca ili 1 muškarac, te 2 žene.
U ekstremnom slučaju, mladoženja npr. planira da mu svjedok bude drug koji je jedva završio osnovnu školu, dok mlada planira dovesti 2 kolegice sa doktorata. Znači, njih dvije koje su udaljene svjetlosnim godinama po obrazovanju i razumijevanju današnjih prilika od muškog kolege su potrebne kako bi izjednačile njegov potpis i to za tako jedan trivijalan čin koji uopće ne snosi zakonske posljedice jer država ne stoji iza njega. Prisustvovao sam ovim ceremonijama (ne tako ekstremnom primjeru koji smo naveli) i uvijek mi je bilo zanimljivo posmatrati sa strane kada se poslije vjenčanja u općini (gdje se prihvataju 2 svjedoka bez obzira na spol) traži dodatna ženska osoba u džamiji/medžlisu kako bi pojačala svjedočenje.
Ako simplifikujemo i posmatramo striktno samo finansijsko-pravni aspekt na koji se ajet odnosi, možemo zaključiti da su žene danas ostvarile ogroman napredak u ovom području, te se kroz studij ili posao bave stvarima koje su i mnogim muškarcima apstraktne (forward i future ugovori, hedge fondovi, AML, itd). Na kraju, oni koji nikako ne smatraju validnim ženin potpis u današnjem dobu zbog manjka pameti, neka onda ponište svoje ispite ili zaborave sve što su naučili od svojih učiteljica, nastavnica i profesorica.
Svjedočenje je samo jedan od primjera, u literaturi postoje mnoge rasprave o interpretaciji ajeta o poligamiji, odlikovanju muškaraca nad ženama, razvodu (gdje se uzima društveni i historijski aspekt) ili navodnog udaranja (gdje se gleda lingvistički aspekt koji je zanemaren).
Važno je istaći da su neki učenjaci na našem području kao Husein Đozo vidjeli potpuni egalitarizam kao intenciju islama. U svojoj knjizi Islam u vremenu on se hvata u koštac sa teškim temama, te u slučaju nasljedstva govori da je kur’anska revolucija omogućila ženi u tom dobu da dobije dio nasljedstva, te da je na muslimanskoj zajednici da se ova ”revolucija” okonča time što će žena dobiti jednak dio kao muškarac. Gledajući donedavnu praksu na našem podneblju i drugdje, to se čini daleko, jer žena često ne dobije ni dio koji je spomenut inicijalno u Kur’anu zbog pritiska porodice i društva.
Naposlijetku, navesti ćemo 2 stereotipa koja se često spominju i za koja navodno postoji uporište u Kur’anu.
Žensko nije kao muško
”Poslije ona, kada je rodi, reče: “Gospodaru moj, rodila sam žensko” – a Allah dobro zna šta je rodila – “a žensko nije kao muško; nadjela sam joj ime Merjema, i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana.” (3:36)
Ovo je glavni argument kojim se hoće pokazati da je muškarac bolji od žene po slovu Kur’anu, te ga često čujemo kako se citira ne gledajući kontekst u kojem je izrečen. Predavač većinom tu poentira govoreći puku koji ga sluša da i Bog u Kur’anu tvrdi da žensko nije kao muško, suptilno aludirajući da žena ima određene nedostatke i da je muško bolje. Prvo, ako ćemo biti precizni i tačno prevoditi, ajet ustvari kaže ”muško nije kao žensko”. Zbog savršenog uklapanja u predrasudu ili nekog drugog razloga, prevodioci se odlučuju za prvo rješenje. U krajnjem slučaju, obje izjave su tačne, ali se na osnovu njih ne može zaključiti da je jedno odabranije od drugog, da ima određenu privilegiju, itd. Kako mnogi autori tvrde, ovdje se radi se o deskriptivnoj izjavi i naglasak je na diferencijaciji, a ne diskriminaciji.
Konačno, ako ovu izjavu čitamo u kontekstu Imranove žene, onda dobijamo skroz novu perspektivu. Merjemina mati je dugo očekivala dijete, te je odlučila da ga dadne u službu Bogu. Međutim, kada je rodila i vidjela da se radi o žensku, osjetila je razočarenje jer je pomislila da je time ”iznevjerila” Boga i svoj zavjet. Ova njena izjava jeste ustvari lamentacija i krik nemoći protiv društvenih okolnosti koje su vladale jer su djevojčice bile onemogućene u vršenju vjerskih obreda u Hramu. Ovdje je Bog ustvari tješi (”a Allah dobro zna šta je rodila”) i prima njen zavjet. Merjemin boravak u Hramu predstavlja promjenu paradigme jer izlazi van tradicionalnih okvira koji su tada vladali. Ona kao žensko također dobija priliku da služi i mi svi danas znamo šta ličnost hazreti Merjeme predstavlja u kršćanskoj i islamskoj tradiciji.
Žena ne može postati vladar
“O velikaši,”- reče ona – “meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo
Od Sulejmana i glasi: ’U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se pokorite!’
O velikaši” – reče ona – “savjetujte mi šta trebam u ovom slučaju uraditi, ja bez vas neću ništa odlučiti!”
“Mi smo vrlo jaki i hrabri” – rekoše oni – “a ti se pitaš! Pa, gledaj šta ćeš narediti!”
“Kad carevi osvoje neki grad” – reče ona – “oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim; eto, tako oni rade.
Poslaću im jedan dar i vidjeću sa čime će se izaslanici vratiti.” (27 : 29-35)
Drugi argument koji se često spominje jeste da žena ne može vladati nad muškarcima. Kur’an naime spominje zanimljiv primjer, Kraljicu od Sabe poznatiju još kao Belkisa, koja je vladala na području današnjeg Jemena. Na osnovu njenog odbijanja otvorene konfrontacije sa Sulejmanom, neki mufessiri kao što je Sayyid Qutb dolaze do zaključka da žena na vodećoj poziciji nema snage da se suprostavi protivniku, te da je radije za mirno rješavanje sukoba. Shodno tome, zbog uticaja emocija i bojažljivosti, ona nema snage da vlada. Ovo je tako simplifikovano razumijevanje ove priče. Uzmimo nekoliko primjera iz bliske historije. Njemačka je poslala ultimatum Rusiji da prizna aneksiju Bosne i Hercegovine 1909. od strane Austro-Ugarske, te su se Rusi povukli. Tek su se oporavljali od rata koji su izgubili od Japana, na vrijeme nisu osigurali podršku saveznika Francuske, te bi rat protiv Njemačke i A-U tek bio prava katastrofa za njih. Znači li to da car Romanov nije bio podoban više da vlada ako je izabrao mirno rješenje na svoju štetu kako ne bi ugrozio svoje dugoročne ciljeve? Njega niko nije prozvao za kukavičluk i askribirao ga čitavom muškom rodu. Postoji još mnogo primjera u historiji gdje su slabiji u datom momentu morali ustuknuti pred jačim kako bi zaštitili svoje interese ili samu egzistenciju. Belkisa nije izuzetak. Što se tiče uticaja emocija, uzmimo samo primjer Margaret Thatcher koja je prozvana Čelična lady zbog čvrstog stava i nepokolebljivosti. Ili gospođu Merkel koja je sigurnim koracima vodila Njemačku punih 16 godina.
Stoga, ako pažljivo analiziramo ove ajete, možemo doći do suprotnog zaključka koji ustvari ukazuju na Belkisinu genijalnost i bolje razumijevanje političke situacije od njenih muških kolega. Prije svega, ovdje možemo ustanoviti da se radi o demokratskom vladaru jer odmah saziva svoje ministarsko vijeće, te se s njima konsultuje o sljedećim koracima. Ministri potvrđuju svoju lojalnost i napominju svoju hrabrost indirektno aludirajući da su za ratnu opciju, ali konačnu odluku delegiraju njoj. Ona se odlučuje na pronicljiv potez i umjesto da odmah odgovori objavom rata, odlučuje da testira Sulejmana a.s. Tačnije, vodi se sljedećom logikom: Ako govori istinu i ne blefira, onda mu se nema smisla suprostavljati (jer zna kako poraženi završavaju), a ako ne govori, onda će ga prvo podmititi i lakše izaći na kraj s njim kasnije. Njena procjena je bila tačna, te se nakon Sulejmanovog odbijanja mita ide njemu pokloniti. Na taj način, ona je spasila svoj narod jer je dobro ispitala teren prije naglog ulaska u ratnu avanturu.
Uticaj judeo-kršćanske tradicije i drugih kultura
Kao u mnogim ranijim primjerima koje smo navodili na ovom blogu, muslimani se ne mogu oteti uticaju biblijskog tumačenja u mnogim aspektima vjere. Prema starozavjetnoj verziji, žena je ta koja je navela muškarca na grijeh; on je zbog nje kažnjen. Međutim, u Kur’anu se spominje da su oboje kušali plod sa zabranjenog drveta, te se spominje samo pokajanje Adema a.s., te nema osude Have. Ako ćemo biti još precizniji, 20:121 kaže da Adem nije poslušao naredbu. U kršćanskoj tradiciji glavnu krivicu za Istočni grijeh snosi žena; dakle na samom početku ona je obilježena kao negativna pojava. Stoga, iz takvog razumijevanja se teško može izroditi afirmativno tumačenje o njenoj naravi.
U prvoj poslanici Timoteju, sveti Pavle koji se inače smatra 13. apostolom kaže:
”Neka žena uči u tišini sa potpunom podređenošću. Ne dopuštam nijednoj ženi da poučava ili da ima vlast nad muškarcima; ona treba da šuti. Jer Adam je nastao prvi, potom Eva; a Adam nije bio obmanut, već je bila obmanuta žena i postala je prestupnik.”
Vremenom, ovaj narativ je ušao u islamsku egzegezu, te je postao sveprisutan u muslimanskoj tradiciji.
Islam također nije ostao imun i na uticaje drugih kultura. Prema Brunoviću: ”perzijska, židovska, kršćanska, te grčka kultura nadmašivale su arapsku kulturu ne samo složenošću civilizacijskih struktura nego i visokim stupnjem inherentne mizoginije; od Aristotela sve do patrističkih autora.”
Dakle, islam se proširio na područje koje je već imalo dugi historijat mizoginije. Već postojećim mizoginim praksama je samo dato islamsko ruho, a kur’anska vizija emancipacije žene i robova je tako zauvijek ušutkana. Muslimani su naslijedili administrativni aparat Perzije i Bizantije, te tu nije bilo prostora za ženu osim u haremskim prostorijama. Prema Brownu:
”Bizarna je ironija historije da se fizičko premještanje žena u privatni prostor kuće, tako sveprisutno u šerijatskom naslijeđu koje je procvjetalo sa klasičnom islamskom civilizacijom, toliko sukobljava sa izrazito otvorenom i aktivnom ulogom koju su imale Poslanikove žene i druge arapske žene u arapskoj kolijevci islama.”
Postoje mnoge predaje koje su u suprotnosti sa duhom Kur’ana, razumom i etičkim načelima, ali se nalaze u kanonskim zbirkama hadisa što predstavlja izuzetan problem za tradicionalne učenjake. U nedavnom članku koji donosi novi uvid u Aišine godine tokom udaje za Poslanika a.s., Javad Hashmi kaže sljedeće: ”Debate o Aišinim godinama se stoga manje bave praktičnim pitanjem dječijih brakova, a više teorijskim pitanjima koja se odnose na kanoničnost Teksta.” Shodno ovome, muslimani diljem sunijskog svijeta nemaju hrabrosti da kritički preispitaju mizoginijsko nasljeđe koje se nalazi u hadiskoj literaturi jer svaki razgovor o ovoj temi smatraju udarom na hadis kao drugi izvor šerijatskog prava. Jedino je Diyanet napravio značajan iskorak kroz svoj projekat Hadis gdje je hadiska građa sistematizovana u periodu 2006.-2013. Mnogi hadisi koji tretiraju žene su reinterpretirani kroz historijsku prizmu ili nisu uvršteni ako su u suprotnosti sa kur’anskim načelima. Hadis o zabrani samostalnog putovanja za žene je tako interpretiran u duhu vremena; tačnije zabrana je važila zbog divljih životinja i nesigurnih puteva kojima su često harali drumski razbojnici. Ova inicijativa je naišla na pomiješane reakcije, jedan arapski autor im je sarkastično uzvratio: ”Hoćete li napisati i novi Kur’an?!” Ovo navodimo kao primjer da ukažemo na kompleksnost i kontroverzu koju ovo pitanje zauzima. Da se razumijemo, postoji masa hadiskih predaja u kojima se govori pozitivno o ženama, navode primjeri požrtvovanosti i učestvovanja u društvenim procesima kao što su prisega na Akabi, Hidžra, odbrambeni ratovi koje je vodila rana muslimanska zajednica, itd. Dakle, ovdje se ne radi o odbacivanju, nego filterisanju građe o ovoj temi.
I Ashghar Ali koji je bio aktivista i zagovornik ženskih prava na indijskom potkontinentu vidi kao glavni problem za emancipaciju žene obimnu hadisku građu koja se razvila pod ranije navedenim uticajima na ovu temu:
”Žene su izgubile u hadisima ono što su stekle kroz Kur’an. Danas, ako svijet misli da islam tretira žene na vrlo nepravedan način, to je zato što slijedimo hadise, a ne Kur’an što se tiče žena. U predislamskom periodu žene su imale najniži društveni status i Kur’an ih je uzdigao daleko iznad, te naša ulema govori ovo bez prestanka. Ali u roku od nekoliko decenija nakon objave Kur’ana žene su se spustile na svoj predislamski status u društvu u kojem su žestoko dominirali muškarci. To je postignuto kroz hadis kao legitimirajući faktor.”
Hidayet Sefkali Tuksal u svom radu analizira mizoginijske predaje, te ih kategorizira u pet glavnih grupa:
- Predaje koje govore da je žena stvorena od Ademovog rebra
Zanimljivo je da upravo žene najviše učestvuju u dijeljenju ovog sadržaja na socijalnim mrežama. Kao prvo, radi se o kršćanskom tumačenju koje se spominje u knjizi Postanka. Dalje, Kur’an uopće ne spominje da je žena stvorena od Ademovog rebra, nego je taj narativ podržan mainstream prijevodima izraza nefs vahideh i zevdž koji tu vide Adema i Havu. Po toj verziji prijevoda, ispada da je žena stvorena od čovjeka, tako da se predaja o rebru može uklopiti u priču o stvaranju. Abduhu odstupa od tradicionalnog tumačenja, te izraz nefs vahideh smatra zajedničkom supstancom/materijom/entitetom, a zevdž razumijeva kao par. Prema tom tumačenju, muškarac i žena su zajedno stvoreni (u paru). Bez obzira na starozavjetno porijeklo predaje, njen sadržaj je također upitan. Naime, sami čin stvaranja žene je sekundarna stvar (jer se stvara iz već postojeće materije; čovjekovog rebra), te se naglašava da žena ima iskrivljenu prirodu. Onda imamo situaciju da se dobar odnos prema ženama naređuje iz pogrešnih motiva, kao da se radi o proizvodu koji nam dolazi sa fabričkom greškom, pa eto čovjek mora biti dodatno oprezan u ophođenju. Jonathan Brown opravdava ovu predaju poredeći je sa sadržajem knjige Muškarci su s Marsa, a žene sa Venere. Problem sa ovom analogijom je sljedeći; naime niko ne negira fizičke i ostale razlike između muškaraca i žena, ali je činjenica da se konstantno o jednom spolu u predajama govori na degradirajući način naglašajavući ove razlike.
- Predaje koje spominju da su većina stanovnika Vatre žene
Na jednom mjestu se spominje da su većina stanovnika Vatre žene, dok se na drugom daje i razlog za to; nezahvalnost muževima. Ovdje je važno istaći da postoje mnoge predaje koje olahko rezerviraju kartu za Džennet ili Džehennem na osnovu određenih djela, što je u suprotnosti sa kur’anskih kriterijima spasenja. Ova predaja je primjer navedenog. Kada je kritički analiziramo, vidimo da od svih mogućih razloga koji bi mogli biti potencijalna karta za ulazak u Vatru se daje primjer nezahvalnosti mužu. Ako je i uzmemo kao tačnu, je li to onda najveći mogući grijeh koji žene mogu počiniti i zbog kojeg će većina njih biti u Vatri? Zanimljivo da ne postoji nijedna predaja koja isto kaže da će biti dosta muškaraca u Vatri zbog nepravde/nezahvalnosti koju čine suprugama…?!
- Predaje koje navode da su žene manjkavog razuma i vjere
Naime, nakon klanjanja bajram-namaza, Poslanik a.s. se navodno obratio ženama, te ih je žestoko iskritikovao. Opet je korišten argument nezahvalnosti muževima kao razlog ulaska u Vatru, te je još spomenuto da su žene krnjavog razuma i vjere. Ova predaja je u suprotnosti sa načelima koje smo naveli ranije, ali se često citira. Čak i Edin Tule u svojoj inače fenomenalnoj knjizi Kur’anski tretman stresa koristi lingvističku gimnastiku kako on to samo zna i umije, te opravdava i ublažava ovaj narativ, pa tako ova grdnja na kraju ispadne ustvari pohvala ženama. Zanimljivo je da oni koji se pozivaju na ovu predaju zanemaruju drugi aspekt koji se spominje; žene su ravnopravno prisustvovale bajram-namazu, te poslije toga dale dobrovoljni prilog od svog novca koje su imale.
- Predaje po kojima su žene zloslutne
Na jednom mjestu se kaže da nesreću donose konj, žena i kuća. Arapi su tokom džahilijjeta bili poznati po sujevjerju i ovo vjerovanje je kasnije samo dobilo islamsko ruho. Na mnogim drugim mjestima žena je predstavljena kao fitna; kao nužno zlo koje postoji. Uglavnom, spomenuta je u negativnom kontekstu do te mjere da je čak poistovjećena sa samim šejtanom.
- Predaje gdje su žene spomenute u istom kontekstu sa psima i magarcima
U ovom primjeru možemo naći prve korijene unutarmuslimanske kritike hadisa. Naime, Aiša je žestoko ukorila Ebu Hurejru kada je do nje došla predaja u kojoj se kaže da žena, magarac i pas kvare namaz. Tom prilikom je izjavila: ”Poistovjetio si nas sa psima i magarcima. Tako mi Boga, ja sam ležala ispred Poslanika dok bi on klanjao.”
Zaključak
Tretman žena u svijetu, a prvenstveno u pojedinim muslimanskim društvima se može sažeti u paštunsku izreku: ”Za ženu kuća ili grob”.
Inicijalni progres u osnaživanju žena koji je započet objavom Kur’ana je naprasno stao, te je situacija u muslimanskim društvima ostala manje-više ista kao i drugim dijelovima svijeta sve do 20. stoljeća.
Glavni izazov u redefiniranju vjerskog stava jeste ahistorijsko čitanje Svetog Teksta, te oslanjanje na predaje koje su nastale pod uticajem drugih tradicija gdje je žena predstavljena kao sekundarno i defektno biće.
P.S.
Motiv za pisanje ovog teksta jesu nedavni protesti u Iranu koji su izbili zbog smrti Mahse Amini. Kao što je pogrešno oduzimanje vjerskih sloboda karakteristično za komunističke režime, tako je i pogrešno nametanje vjerskog svjetonazora. Religija i vjernici mogu cvjetati samo ako žive u slobodnom društvu, te se nadamo da će autoritativni režimi u muslimanskim zemljama to konačno shvatiti. Kao rezultat oktroisane vjere, masa omladine raste sa prividnom i nametnutom pobožnošću jer se boji državnog aparata umjesto Boga, te u sebi stvara ogorčenost prema islamu ili stremi ka ateizmu i drugim religijskim pravcima. Žene u tome prednjače, te primjer Mahse Amini to najbolje pokazuje. Koliko god žena danas stavi mahramu i okrene se vjeri, toliko ih također skine ili napusti vjeru, samo se o potonjem ne priča toliko. Oni koji smjesta osuđuju te osobe i krive ih za manjak uvjerenja, neka ponovo pročitaju primjere iz tradicije koje smo naveli i neka iskreno odgovore koliko uistinu ima prostora za žene da izraze svoj potencijal i kreativnost u društvu dok vlada ovaj mainstream. Ako se muslimanska društva ne oslobode predrasuda, ne promijene tretman prema ženama, te im ponude adekvatno mjesto u današnjem svijetu, posljedice za muslimansko tkivo će biti još dalekosežnije i bolnije…
