”Bolje učiti gimnaziju, nego ići u Aziju.” Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1839-1902)
Uvod
‘’Koji su opći uzroci koji su doveli do nazadovanja muslimana, partikularno muslimana na Javi i Malajskom poluotoku u svim sferama života, kako vjerskim tako i svjetovnim? Zar ugled ne pripada Bogu, poslaniku i vjernicima (63:8)? Ovo su Božije riječi koje čitamo u Kur’anu. Gdje je danas ugled vjernika? Dok vjernik ostaje ponižen i prezren, te ne posjeduje ništa što mu daje pravo na čast, osim ovih Božijih riječi, koliko je ispravno tražiti tu čast za sebe? Koji su uzroci velikog napretka naroda Europe, Amerike i Japana? Mogu li i muslimani napredovati kao oni ako ih oponašaju u stvarima koje vode progresu, držeći se čvrsto svoje vjere islama?’’
Prije otprilike 100 godina ovo pitanje je pristiglo u egipatski prosvjetiteljski časopis El-Menar, te nam ono predstavlja svojevrsni lajtmotiv za ovaj tekst. Sadržaj ovog pitanja je još uvijek aktuelan, te se može primijeniti i u današnjem kontekstu. Muslimanska društva imaju ozbiljnih političkih, ekonomskih i drugih problema. Svako traži razloge za nazadovanje, ali se čini da pravog i potpunog odgovora nema. Na ovo pitanje je odgovorio Emir Šekib Arslan, te je štampano u vidu brošure pod naslovom ‘’Zašto su muslimani nazadovali, a drugi napredovali’’. Kasnije ćemo se referisati na sami sadržaj ove knjižice.
Diskusija
Pred početak 20. stoljeća, islamski svijet se našao u očajnom stanju. Osmansko carstvo je bilo u finalnoj fazi raspadanja, te su skoro sve države u kojima su živjeli muslimani bile kolonizirane. Nakon epizode sa krstaškim ratovima, muslimanski svijet na Bliskom istoku se opet našao oči u oči sa ‘’Francima’’. Međutim, za razliku od krstaških ratova koji su imali promjenjivi tok sreće, te na kraju rezultirali pobjedom muslimana, ovdje to nije bio slučaj. Prostori na kojima su živjeli muslimani su padali kao kule od karata pred puno nadmoćnijim neprijateljem. Taj prodor je zadao težak udarac muslimanskom tkivu i ostavio duboke psihološke traume. Prema Kariću: ‘’Uspjesi evropskih zemalja u kolonijalnom pohodu na Istok i potčinjavanje muslimanskih zemalja poljuljali su uvjerenost muslimana u vlastitu superiornost i snažno podstakli potrebu za samopreispitivanjem.’’ Umjesto kompleksa superiornosti, muslimani su sada počeli osjećati kompleks niže vrijednosti jer su bili poraženi pred vojničkim, te kulturno-civilizacijskim dostignućima Zapada. Stoga, nije uopće čudno što sa područja jugoistočne Azije dolazi pitanje koje smo naveli u samom uvodu.
Tek poslije drugog svjetskog rata će doći do procesa dekolonizacije i krojenja vlastite sudbine od strane muslimanskih naroda, mada je i ta teza upitna. Kako god, nećemo se na njoj zadržavati. Možemo konstatovati da je situacija kudikamo bolja danas. Turska postiže sjajne rezultate u vojnoj industriji i turizmu, zemlje Zaljeva izvoze naftu i gas, te su također turistički i tehnološki centri. Naravno, situacija nije bajna i nekoliko pozitivnih primjera ne oslikavaju činjenično stanje. Mnogi muslimani se bore sa siromaštvom, nemaju pristup pitkoj vodi, zaposlenju i zdravstvenoj zaštiti, te se suočavaju sa manjkom slobode i ljudskih prava u svojim matičnim državama. Migracija muslimana na Zapad zbog nabrojanih razloga u velikoj mjeri mijenja demografiju, te također ima implikacije na razumijevanje islama i njegovu reprezentativnost u ovom dijelu svijeta. Ako se Evropa ne vrati svojim starim navikama i ne inicira nove Bartolomejske ili Kristalne noći, biće posebno zanimljivo pratiti dinamiku razvoja muslimanskih zajednica na Zapadu.
Važno je napomenuti da se čak i u vremenima rivalstva, ispitivanja snaga i ratovanja, Evropa gledala kao uzor koji treba slijediti. Poznati reformator Muhamedu Abduhu je nakon svog boravka u Evropi određeno vrijeme navodno izjavio:
‘’Otišao sam na Zapad i vidio islam, ali ne i muslimane; vratio sam se na Istok i vidio muslimane, ali ne i islam.’’
Dakle, on primjećuje važan detalj ovdje; on u evropskim društvima vidi vanjsko očitovanje islama, tačnije socijalnu dimenziju koju islam zagovara kao što su rad, red, disciplina, učenje, organizacija, pravičnost i sl. Povratkom u Egipat on vidi upravo suprotno; vanjsku manifestaciju islama u području obredoslovlja sa vrlo slabom ili nikakvom socijalnom dimenzijom. Taj trend možemo primijetiti i danas. Vjera je prisutnija više nego ikad u javnom životu, ali naša društva pate od mnogobrojnih društvenih bolesti.
Karčić navodi primjer Azmi efendije koji je bio ambasador u Berlinu od 1790-1792. On je bio zaprepašten organizacijom pruske vlade, vojnom snagom, kompetencijama činovnika, te je predlagao slične reforme i Osmanskom carstvu. To će na kraju biti i urađeno sprovođenjem reformi poznatih kao nizami-džedid (novi poredak) sredinom 19. stoljeća, ali one nisu naišle na veliko oduševljenje masa. U Bosni kao najzapadnijoj provinciji Osmanskog carstva koja je bilo nerazvijena i zapuštena u svakom smislu što i jeste osobina graničnih područja, ove reforme su dočekane na nož i prozvane kao nizami-Jezid (Jezidov poredak) aludirajući na emevijskog vladara Jezida poznatog po mnogim nedjelima.
No, da se mi vratimo našem glavnom pitanju i ostalim kojim iz njega proizilaze? Koji su uzroci nazadovanja muslimana? Koji je uticaj nauke kao glavnog alata kojim se uspostavlja dominacija i civilizacijski trendovi? Postoji li jaz između islama i nauke? Je li islam uopće ikakav faktor ili drugi faktori utiču na naučni razvoj i civilizacijski napredak? Je li kriva ulema ili obični narod? Kako to da muslimani kod kojih su prve riječi Svete knjige bile ‘’Čitaj’’ nisu postali lučonoše pozitivnih promjena i naučno-tehničkih dostignuća? Gdje su naš humanizam i renesansa? Ili riječima Bernarda Lewisa čija se knjiga bavi ovom tematikom: ‘’Šta je krenulo po zlu?’’
Prije svega, važno je napomenuti da se ovo pitanje ne može posmatrati jednostrano, niti se može dati jednodimenzionalan odgovor. Dakle, potreban je holistički pristup ovoj tematici. Hiljade knjiga i članaka su napisane na ovu temu od mnogo stručnijih ljudi, te moja malenkost smatra i da ne može dati precizan i definitivan odgovor, ali može uvaženim čitaocima pružiti dublji uvid u ovu problematiku.
Također, zbog odsustva holističkog pristupa, svaka grupacija će ponuditi različite odgovore koji većinom odgovaraju njihovom narativu. Ti odgovori su jednostavni, te se na prvi pogled čini da rješavaju Gordijev čvor, uspostavljanju dijagnozu sadašnjeg stanja i nude recept za ozdravljenje. Selefije će tako reći da je uzrok nazadovanja zato što smo napustili Kur’an i Sunnet, šije da smo ostavili Poslanikovu porodicu na cjedilu i da nas nesreća prati od samog početka, mu’tezilije da nismo razum stavili na istu ravan s objavom, modernisti će okriviti Gazalija; tačnije ortodoksiju koju je uspostavio, orijentalisti će naći grešku u samom islamu i njegovoj ‘’fatalističkoj prirodi’’, glorifikaciji onosvjetskog nad ovosvjetskim, itd.
Islam se pojavio u 7. stoljeću u periferiji Arabije, području koje nije bilo zanimljivo ni Romejskom, niti Perzijskom carstvu u doba njihove žestoke konkurencije na Bliskom istoku. Pred samu smrt Poslanika, nova religija će osvojiti područje Arabijskog poluotoka, te se širiti u zonama uticaja Bizantije i Perzije. Brojni su kur’anski ajeti, te hadisi koji se pripisuju Poslaniku u kojima se naglašava vrijednost znanja i njegovog sticanja. Kako god, ne možemo govoriti o naučnoj revoluciji u to vrijeme.
Poslanik a.s. je živio u izričito polarizovanom društvu u kojem je vladala asabijja (plemenska pristrasnost), te koje se oslanjalo na trgovinu u Jemenu i Šamu tokom godine. Također, Poslanik a.s. je bio prvenstveno donosilac Božije objave, te je taj poziv shodno društveno-ekonomskim prilikama koje su tada vladale bio njegova osnovna zadaća. No, to ne znači da nije bio otvoren za nove ideje van konteksta objave, a koje se odnose na svakodnevni život.
Bitka na Hendeku to najbolje ilustrira. Pred trećim okršajem sa Mekkelijama koje su sada definitivno krenule u konačni obračun sa malobrojnom muslimanskom zajednicom, te dilemom da li ići u direktni sukob kao ranije na Bedru i Uhudu, muslimani na prijedlog Selmana Perzijanca kopaju kanal oko Medine koji spriječava prodor kurejšijske vojske.
U toj odbrambenoj bici trpe neznatne gubitke, te se neprijatelj nakon nekog vremena povlači pred ovom nesvakidašnjom i lukavom strategijom koja mu je bila potpuno nepoznata. U ovom primjeru vidimo otvorenost rane muslimanske zajednice u primjenjivanju tuđih korisnih ideja u vlastite svrhe; ili inicijativi da se ratni zarobljenici Bedra otkupe tako što će naučiti nekoliko muslimana da čitaju i pišu.
Sredinom 7. stoljeća pod vlast muslimana će pasti Perzija, te će se Romejsko Carstvo svesti na Malu Aziju. Muslimani kao autsajderi iz periferije Arabije su za samo nekoliko desetljeća porazili 2 znatno nadmoćnija protivnika sa dugom tradicijom što i dan-danas predstavlja enigmu, te je predmetom istraživanja mnogih historičara. Kao konačan rezultat, na ovim prostorima će doći do stvaranja islamske kulture i civilizacije.
Ovdje je važno napomenuti da ne mislimo puritanski kada koristimo epitet islamska. Kao što je helenistička kultura nakon Aleksandrovog prodora u Aziju predstavljala mješavinu grčke sa azijskim kulturama, tako i islamska označava interakciju i spoj sa drugim kulturama koje su bile udomaćene na tom prostorima. Prema nekim tumačenjima, to je imalo uticaja i na same postulate vjere i određene prakse koje su bile predmet diskusije na ovom blogu.
Emevije su se uglavnom oslanjale na praksu Bizantije, dok su Abasije kopirale Perzijsko carstvo. Shodno tome, kao novi igrači na svjetskoj sceni bez prijašnjeg iskustva, muslimani su u velikoj mjeri preuzeli vojno-administrativni aparat, oporezivanje, legislativne i druge prakse od dvaju carstava koje su pokorili. Ova sinergija će stvoriti plodno tlo za ono što se u historiji naziva kao Zlatno doba islama koje je trajalo od sredine 8. do sredine 13. stoljeća ili po nekima do kraja 10. stoljeća.
Muslimani su sačuvali blago antike od zaborava tako što su ga preveli na arapski i perzijski, te dali vlastiti doprinos u njegovom tumačenju. Kasnije je ono prevedeno na latinski, te je imalo krucijalnu ulogu tokom humanizma i renesanse u Evropi; možemo slobodno reći da je upitno kako bi se ti procesi odvijali da muslimani nisu bili posrednici. Abasijski halifa Me’mun je 825. godine dao sagraditi Kuću mudrosti kao intelektualno središte filozofa, učenjaka, doktora, astronoma i ostalih stručnjaka. Opet, i ova institucija jeste bila kopija Gundišapurske akademije koja je postojala u kasnoj antici kao intelektualni centar Perzijskog carstva.
Da budemo jasni, i zlatno doba islama je bilo puno građanskih ratova, progona i proklinjanja neistomišljenika, te da ga uopće ne glorifikujemo, ali možemo reći da je ostvaren ogroman kulturno-civilizacijski napredak. U čemu je bila onda tajna progresa?
Kako mnogi istraživači tvrde, tajna je bila u otvorenosti prema drugom i drugačijem. Znanje je gledano kao univerzalno nasljeđe čovječanstva bez ičijeg monopola. Muslimani su imali dovoljno samopouzdanja, te umjesto zatvaranja u svoju sliku svijeta su izabrali interakciju sa vanjskim svijetom i njegovo unaprijeđivanje. Prosto rečeno, muslimani nisu forsirali komunističko viđenje svijeta koje kaže da svijet počinje od njih i da sve što je bilo prije nema nikakvu vrijednost.
Naprimjer, arapski brojevi koje danas svakodnevno koristimo su ustvari indijski brojevi koje su Arapi modifikovali i predstavili svijetu. Jedan od najpoznatijih matematičara srednjeg vijeka Fibonači ih je prenio u Evropu, te su tako naišli na široku upotrebu. Ova historijska lekcija je posebno važna danas kada je nauka dostigla eksponencijalni razvoj u odnosu na srednji vijek jer vidimo redukcionističke poglede na svijet od strane muslimana. Tome je doprinio i projekat islamizacije znanja koji je započeo osamdesetih godina prošlog stoljeća, pa smo tako dobili islamsku ekonomiju, islamsku medicinu, i sl. Cinici će reći da samo još čekamo islamske prirodne nauke.
Period od 11. do 13. stoljeća će dovesti do fragmentacije islamskog tkiva zbog križarskih ratova, ali i u tome teškom periodu će doći do civilizacijske razmjene između Istoka i Zapada. Pustošenje Bagdada i rušenje Kuće mudrosti 1258. od strane Mongola se smatra zvaničnim krajem Zlatnog doba islama, mada su se znakovi dekadence pojavili i ranije kao što smo naveli. Pored križarskih ratova i najezde Mongola kao eksternih faktora, prisutan je trend traženja krivice u unutrašnjim faktorima koji su do dekadence doveli.
U tom kontekstu se često spominje Ebu Hamid el-Gazali (1058-1111), posebno u zapadnim akademskim krugovima. On se vidi kao glavni uzročnik dekadence islamskog svijeta. Kao poznati učenjak, njegov rad i djelo je ostavilo širok uticaj na muslimanske mase. Međutim, njegovi ”grijesi” su sljedeći: prvo je zanegirao uzročnost između događaja, te tako spriječio razvoj prirodnih nauka kod muslimana; a zatim kumovao alijansi između zvanične vlasti i uleme koja je i dan-danas prisutna u mnogim državama sa muslimanskom većinom.
Harari konstatuje da su sve predispozicije bile da se naučna revolucija dogodi u islamskom svijetu. Po njemu, islamski gradovi su bila središta multikulture; bili su liberalni raj u odnosu na zapadnu Evropu u kojoj su bjesnili vjerski ratovi i netolerancija prema drugom. U svom Sapiensu detaljno analizira zašto su Evropljani uspjeli da učine veliki skok naprijed u odnosu na ostale; ovdje je važno napomenuti da nije samo islamska civilizacija ostala u raskoraku. Ova prevlast Zapada od 18. stoljeća u literaturi se naziva Velika divergencija.
Prvenstveno, usvojen je princip ignoramus (lat. mi ne znamo) gdje je zapadni čovjek priznao svoje nedostatke i ograničenost u razumijevanju svijeta. Onda se posvetio sticanju znanja kroz izučavanje prirodnih fenomena, te njihovom definisanju kroz matematičke formule. Na kraju, stečeno znanje je upregnuto i iskorišteno za sticanje moći i razvijanje novih tehnologija. Prosto rečeno, Bejkonova izreka ”Znanje je moć” je primjenjena u praksi.
Materijalni i drugi resursi nisu više posmatrani kao igra nulte sume – gdje dobitak jedne osobe u određenom iznosu nužno znači gubitak druge osobe u istom iznosu kao što je to bilo u feudalizmu. Razvijena je institucija kredita u poslovne svrhe, a iza toga je je stajala čvrsta vjera i nada u bolju budućnost. Otkrivanjem novih pomorskih ruta, Sredozemno more je izgubilo na značaju. Također, pojava kompanija sa ograničenom odgovornošću je mitigirala rizik koji preuzima pojedinac u poslovnom poduhvatu. Kolumbovo moljakanje po evropskim dvorovima za ekspediciju se može uporediti danas sa pičevima koje osnivači startapa predstavljaju investitorima. Oni mogu ponuditi ideju i rad, dok investitor nudi novac, te također čvrsto vjeruje u ideju, tačnije benefit koji će mu donijeti u budućnosti.
Na drugoj strani, ništa od ovog se nije dešavalo kod muslimana i različita su tumačenja istraživača na ovu temu. Prof. Kuran zaključuje:
”Bliski istok je ostao iza Zapada jer je kasnio sa usvajanjem ključnih institucija moderne ekonomije. To uključuje zakone, propise i organizacione forme koje su omogućile ekonomske aktivnosti koje se sada uzimaju zdravo za gotovo.”
Možemo slobodno reći da se ne radi samo o usvajanju institucija, nego i običnih inovacija koje znatno olakšavaju svakodnevni život. Na uvođenje štamparskog stroja se čekalo tri stoljeća. Konzervativna ulema, ali i jak sindikat pisara su onemogućili dolazak ovog stroja do 1729. godine. Dakle, skoro 3 stoljeća ovaj izum koji je znatno uticao na pismenost i širenje znanja je bio nepristupačan muslimanima en masse.
Sada se nameće pitanje odgovornosti islamskih učenjaka; u kojoj mjeri su oni doprinijeli stagnaciji. Prvo da kažemo, primarna zadaća islamskih učenjaka jeste izučavanje i tumačenje vjerskih propisa. To naravno ne znači da oni nemaju pravo iskazati svoj stav o društveno-političkoj zbilji, ekonomiji, prirodnom fenomenu i sl.
Međutim, brojni primjeri iz historije nam pokazuju da njihovo mišljenje može nekada imati pogubne posljedice na progres društva, te usvajanje korisnih praksi. Kao što je Crkva niz stoljeća držala monopol ne samo nad onosvjetskom istinom, tako je i vjerski establišment kod muslimana kočio pozitivne procese. Kao proteže politike, iz vlastitog interesa ili jednostavno nerazumijevanja konteksta u kojem se nalazi, ulema je nerijetko bila brana progresu. Ranije smo naveli primjer prihvatanja štamparskog stroja. Imamo također slučaj opservatorija iza kojeg je stajao osmanski polihistor Tekijudin. I on je srušen do temelja na osnovu fetve iz 1580.
Helmut von Molke, šef pruske armije tokom boravka u Istanbulu u 19. stoljeću je u svom dnevniku zapisao sljedeću rečenicu zbog negativnog uticaja uleme u suzbijanju zaraznih bolesti:
”Das Pest wird bestehen, so lange es Ulema gibt.” Kuga će postojati sve dok je uleme.
Za razliku od zapadnjaka koji su na svaki način pokušavali da nešto saznaju i inoviraju, te to iskoriste za vlastiti benefit, muslimani su bili statični. Posebno su simpatična 2 primjera koja se spominju u literaturi, a koja pokazuju šok i rezerviranost muslimana prema korisnim inovacijama. Bizbek je bio ambasador u Osmanskom carstvu sredinom 16. stoljeća. Tokom putovanja ka Istanbulu, njegovi turski vodiči su često pravili greške jer su pravili pogrešne procjene oko zore, te polaska u rano jutro. Lažne uzbune oko spremanja stvari i polaska su remetile njegov san. Tek kad im je rekao da ima sat na koji se može osloniti i da nema potrebe da ga bude do tačno određenog vremena, oni su ga ostavili na miru nakon što su se uvjerili da ne kasni.
Da bi navikli muslimane na autopsiju i seciranje tijela, francuski naučnici u Alijevom Egiptu su ove eksperimente radili u tajnosti. Da bi ih odobrovoljili, prvo su uzeli nemuslimanskog psa (koliko god to paradoksalno zvučalo), te na njemu vršili autopsiju. Malo-pomalo, muslimani su se počeli navikavati i oslobađati predrasuda, te su tako prešli na ljudska tijela i stekli uvid u anatomiju. Također, istovremeno su bili i frapirani i oduševljeni hemijskim eksperimentima koje su francuski naučnici izvodili, te enciklopedijama u kojima se nalazilo skoro sve znanje poznatog svijeta (od slika i opisa raznih životinja, realizma u umjetnosti, pa čak i poglavlja o njihovoj vjeri islamu).
Murad Hofmann, poznati njemački konvertit koji je preselio prije nekoliko godina će konstatovati da se Bog objavio ljudima u dvije knjige; knjigu Objave-Kur’an, te knjigu Prirode. Muslimani su se posvetili prvoj, dok su zapostavili drugu. Tokom Zlatnog doba islama, muslimani jesu pokušavali razumjeti svijet oko sebe, te su prevodili, pisali knjige, medicinske priručnike (sjetimo se Kanuna od Ibn Sine koji je dugo vremena bio nezaobilazan na Zapadu), ali nakon 13. stoljeća došlo je do nagle promjene. Usko razumijevanje vjere i društveno-političke okolnosti su uticale da muslimane uopće ne interesuje svijet u kojem žive.
Taj fenomen je također primijetio i naš slavni reis Čaušević. Zbog svojih prosvjetiteljskih stavova je često bio na meti oponenata, te je optužen da pokušava instalirati ”kemalistički‘‘ mezheb u Bosni. Na jednom mjestu on kaže:
„Velika je ludost bila misliti da će drugi čekati i gledati na nas ili da će se vrijeme okrenuti prema našoj želji. Sad su i šila i igle drukčije, čekići i vignjevi su se promijenili. Škole i način školovanja se izmijenio, i ko se ne bude snalazio u ovim novotarijama on je izgubljen. Svijet se kreće naprijed, pa ako se i mi ne budemo ravnali prema duhu vremena, bit ćemo pregaženi. U prošlosti smo puno drijemali, treba već jednom toga se proći. Dok smo mi tražili pomoći od turbeta, od mrtvih ljudi, dok smo izgledali (čekali) da nam halife i hilafet očuvaju našu vjeru, drugi su se dali na izvađanje praktičnijih sredstava. Vrtili su planine, ulazili u utrobu zemlje, vadili rude, iskorišćavali šume i sticali bogatstvo. Mnogi su opet dizali i uspostavljali sve što treba za očuvanje svoje zajednice. I ovdje se ispunila ona trajna istina da «znaniji i neznaniji ne mogu biti jednaki». Mi učimo Kur’an, mi slušamo Kur’an, ali ono što Kur’an od nas traži u pogledu rada i truda, to drugi izvršavaju“.
Konačno, koje stvari se trebaju promijeniti u našoj percepciji kako bi ostvarili materijalni i naučni napredak na ovom svijetu?
Prvo je da moramo popraviti odnos prema životu. Dunjaluk je jedna od naših stanica, te bi se trebali odgovornije ponašati. Muslimani su konzumenti raznih tehnologija i sadržaja, ali slabo šta inoviraju i proizvode. Štaviše, većina tehnoloških dostignuća koja nam uveliko olakšavaju i spašavaju život nisu razvijena od strane muslimana. Naravno, to je teško promijeniti preko noći, ali dosta činjenica ukazuje da u budućnosti dolazi do Velike konvergencije i sustizanja Zapada od strane civilizacija koje su izgubile ovu bitku u 18. stoljeću.
Muslimani moraju mijenjati navike i redefinisati vrijednosti u životu. U oficijelnom diskursu, siromaštvo i skromnost su predstavljene kao ultimativne vrline; na učenje se gleda kao na gubljenje vremena, dok se na bogatstvo gleda s nekom dozom podozrenja i zavisti. Iz takve sredine teško može poniknuti novi Tesla ili Ford. Nečiji uspjeh u muslimanskoj sredini je danas više eksces, a ne rezultat planskog rada i strateškog upravljanja od strane roditelja, škole i države. Shodno tome, u mlađe generacije treba usaditi da imaju visoke ciljeve i standarde u svom životu, te takve poruke moraju što češće čuti u krugu svoje porodice, škole i minbera. Poznat nam je slučaj Sulejmana a.s. čija poznata dova glasi : ‘’Daj mi vlast koju nikad niko nije imao, niti će imati prije mene.’’ Bog ga nije pokudio zbog te želje, štaviše udovoljio mu je.
Na drugom mjestu imamo savjet Poslanika a.s. da kada radimo neki posao da ga upotpunimo/dovedemo do perfekcije. Uglavnom, sve pozitivne navike kao što su disciplina, marljivost, organizovanost su nam se negdje izgubile, a one su preduslov bilo kakvog napretka.
Kalvinisti su usvojili princip ”Ora et labora”– Moli se i radi. Rad i uživanje u njegovim plodovima su posmatrani kao Bogu ugodno djelo. To je i motivisalo Webera da 1905. objavi poznato djelo ‘’Protestantska etika i duh kapitalizma’’ gdje tvrdi da je upravo pozitivan stav prema materijalnom sa religijskog aspekta doveo do osnaživanja kapitalizma i akumuliranja bogatstva. Zbog tog odnosa prema radu i bogatstvu, industrijska revolucija se najbolje primila u Engleskoj i Holandiji kao protestantskim zemljama.
Prije desetak godina Acemoglu i Robinson su objavili knjigu ‘’Zašto nacije propadaju’’ koja je totalno promijenila način razumijevanja ovog problema. Po njima, glavni preduvjet progresa jesu institucije koje moraju biti inkluzivne, a ne služiti samo jednoj određenoj grupi i njihovim uskim interesima. Politička sloboda, nepovredivo pravo na privatno vlasništvo i raspologanje imovinom, autonomija univerziteta, pravo na fer suđenje, uspostavljanje jednakih pravila za sve u tržišnoj utakmici, itd., kreiraju jedan ambijent koji osnaživa ekonomski, kulturni i svaki drugi progres.
Religija, ili protestantska etika u Weberovom primjeru mogu igrati pozitivnu ulogu u motivisanju pojedinca, ali postoje i katoličke i ateističke države koje su osigurale inkluzivnost institucija, te danas cvatu. Većina muslimana živi danas u državama sa ekstraktivnim institucijama, te masovno sele na Zapad u potrazi za boljim životom. Nekoliko muslimana koji su dobili Nobelovu nagradu u sferi prirodnih nauka su najveći dio svog istraživačkog rada proveli u inostranstvu. U matičnim državama nisu imali dovoljno resursa za razvoj, te je u njima također postojala velika opasnost za slobodu i imovinu pojedinca zbog ekstraktivnosti institucija. Da sumiramo, naučni i svaki drugi progres ne ovisi toliko o inteligenciji i supremaciji jednog naroda ili rase, nego ambijentu u kojem se živi i radi.
Stoga, muslimani moraju usvojiti kozmopolitsku sliku svijeta, te iskazati pozitivan stav prema politikama, praksama i inovacijama koje su korisne bez obzira od koga dolazile. Samo otvoren stav prema znanju kao zajedničkom nasljeđu čovječanstva može uticati da i muslimani dadnu svoj doprinos u kreiranju boljeg svijeta.
Šekib Arslan je boravio u Bosni 1932., te je tada izjavio da je sreo najnaprednije muslimane na svijetu. Naši preci su sarkastično odgovorili da ako smo mi najnapredniji, kakvo li je tek stanje u ostatku islamskog svijeta.
U jednom dijelu svog odgovora na pitanje u uvodu on kaže :
‘’Muslimani su zabacili i napustili sve, ili većinu onoga što im je naredio Kur’an (u tom pravcu), a pouzdali se da će zaslužiti Božiju pomoć samo time što su muslimani, što vjeruju u Jednoga Boga i misle da im je samo to dosta a da se ne bore životom i imetkom. Kad bi Bog ikoga pomagao bez ikakva rada, sigurno bi pomogao svoga poslanika Muhammeda a.s., a ne bi učinio potrebnim da ratuje, da se bije i bori i da se podvrgava prirodnim zakonima za postignuće cilja.’’
Prosto rečeno, Šekib Arslan govori muslimanima da se moraju riješti mesijanskog kompleksa ako žele naprijed. Bog je postavio prirodne zakone koji su za sve isti, te ne postoji prečica do uspjeha. Principi i pravila su isti za sve. Znanje je univerzalno, te muslimani moraju učestvovati u njegovom kreiranju i dijeljenju. Nema izabranih naroda i pojedinaca, rezultati zavise od nivoa podnesene žrtve koja je potrebna da se cilj ostvari.
