Ako ste se ikad pitali u čemu leži snaga i moć germanskog čovjeka koji je nekoliko puta izazvao društveno-političke norme koje su vladale u određenom vremenu (Zeitgeist), te se svaki put uspio dići iz pepela nakon katastrofe koju je doživio, potražite jedan od mogućih odgovora na to pitanje u legendarnoj priči o Arminiju. To je priča o čovjeku koji je ujedinio germanska plemena i pobijedio najveću vojnu silu tog doba – Rim. Mit o Arminiju će godinama kasnije postati simbol prkosa i nesalomljivosti njemačke nacije. Za prosječnog Njemca će biti simbol inspiracije i nadahnuća, za vladajuće strukture sredstvo mobilisanja naroda i ujedinjenja, a ponekad manipulisanja i zloupotrebe kao u doba nacističkog režima.
Naime, prije nepunih 2000 godina se odigrala bitka u Teutoburškoj šumi koja predstavlja jedan od najtežih poraza koje je Rim ikad doživio. Da je Rim izvojevao pobjedu, današnja Evropa bi bila drukčija. Germanska plemena bi također prošla kroz proces romanizacije i sasvim sigurno ne bi odigrala ključnu ulogu u rušenju Rimskog Carstva. U vrijeme cara Augusta, Rim je konsolidovao svoju moć nakon serije građanskih ratova, ali nikako nije uspijevao da pokori Germaniju (Magna Germania). Germanija je tada bila nepoznato i neistraženo područje (Terra incognita) naseljeno germanskim (barbarskim) plemenima. Rim je sprovodio praksu sličnu osmanskoj devširmi, ali u dosta rigoroznijoj formi, te je uzeo kao taoca dječaka iz plemena Herusci-Arminija. Kako će se godinama kasnije pokazati, taj potez će ih skupo koštati. Arminije je poslan na školovanje u Rim i od njega se očekivalo da kao civilizovan i obrazovan mladić preuzme neku od rukovodećih pozicija u vojsci, te da svoje sunarodnjake drži pod kontrolom ili da ih pokori. Međutim, on je iskoristio nestabilnu situaciju u Carstvu (naš Baton je podigao ustanak par godine ranije, te je čak 8 germanskih legija radilo na njegovom suzbijanju), te je fingirao pobunu u dogovoru svojim sunarodnjacima. To je bio i više nego dovoljan casus belli (povod rata) generalu Varu željnom slave i uspjeha da povede svoje legije u vojni pohod. U pohod, kako će se kasnije ispostaviti, iz kojeg se neće živ vratiti.
Arminije ih je uveo u mračne i neprohodne dijelove Teutoburške šume. Rimska kolona je bila duga nekoliko kilometara, te je bilo nemoguće organizovati bilo kakvu vojnu formaciju u slučaju napada. Legija je bila najbolja vojna formacija u to vrijeme, te joj se skoro bilo nemoguće suprotstaviti na otvorenom polju. Međutim, šumsko i močvarno područje je bila Ahilova peta rimske legije. U jednom momentu, Arminije se izdvojio iz kolone i ubrzo je uslijedio sveopći napad razjarenih Germana. Bitka je potrajala nekoliko dana i epilog je bio sljedeći: sve tri legije su uništene što je činilo oko 10% tadašnje rimske vojske. Predaje kažu da je samo mala grupa vojnika preživjela i to možda samo da bi bili svjedoci ove kolosalne tragedije i nama prenijeli priču o ovome događaju. Tek tri godine nakon bitke, Rimljani će prvi put pohoditi mjesto njihovog najvećeg poraza. Ove legije nikad nisu obnovljene, zbog negativnih konotacija koje su se vezale za njih. Nakon što je saznao vijesti o katastrofalnom porazu, car August je od muke udarao glavom u zid, te stalno ponavljavao sljedeće riječi: „Vare, Vare, redde mihi legiones meas“ – Vare, Vare, vrati mi moje legije.
Od tada je Rim zauzeo defanzivni stav i nije se više usudio poduzimati velike ofanzive. Nasuprot, nekoliko desetina godina kasnije, krenuo je sa izgradnjom serije tvrđava na obalama Rajne i Dunava poznatije kao Limes Germanicus.
Ova bitka je skoro zaboravljena u Srednjem vijeku, ali je u vrijeme humanizma isplivala priča o germanskom junaku koji je pobijedio moćni Rim. Mit o Arminiju je podsjećao razjedinjene Njemce na slavnu crtu iz prošlosti. Britanci su imali Budiku, Francuzi Vercingetorixa, Iliri Batona i Teutu, ali niko od njih nije uspio da se odupre rimskoj okupaciji, iako su pružili žestok otpor. Samo je njemački čovjek uživao status nepokorenosti od najveće vojne sile tog doba što je izazivalo osjećaj ponosa i ulijevalo samopouzdanje u vremenima opće razjedinjenosti. Poseban doprinos širenju mita o Arminiju je dao Martin Luter. On je eksploatisao mit o njemu kao sredstvo za borbu protiv Crkve i Pape, jer je u njima vidio nastavak ugnjetavačke politike nad germanskim narodom koja je dolazila iz Rima. U XVI vijeku, Arminije će dobiti i svoj ekvivalent u njemačkom jeziku – Hermann, što znači ratnik.
Mit o Arminiju će odigrati ključnu ulogu u mobiliziranju njemačkog društva kroz XVIII i XIX stoljeće. Francuska, taj mrski romanizirani susjed sa lijeve strane Rajne, ponovo će krenuti u vojne pohode na germanski narod. Mit o Arminiju će postati izvor inspiracije za sve one koji se nisu htjeli pomiriti sa životom pod tuđom čizmom i koji su sanjali o ujedinjenju. Njemačke državice na čelu sa Pruskom su izgledale kao njihovi preci; međusobno podijeljene i zavađene su bile lahak plijen neprijateljima. Lik Arminija će postati centralna tema mnogih književnih djela, posebno drama, te odigrati ključnu ulogu u konsolidovanju njemačkog društva u XIX stoljeću. Kroz pozorišne komade, sveprisutnost u javnom prostoru, mit o Arminiju će postati glavni spiritus movens (duhovni pokretač) njemačkih težnji za ujedinjenjem.
Konačno, nakon pobjede u francusko-pruskom ratu 1871., doći će do ujedinjenja Njemačke. Iako je ideja o izgradnji spomenika Arminiju bila živa već duže vremena, spomenik od 55 m će tek biti završen 1875. godine. Na proplancima Teutoburške šume se uzdiže statua Arminija koji „bdije“ na granici sa Francuskom, te kao da upozorava neprijatelje koja ih sudbina čeka ako se drznu napasti njemački narod. Arminije stoji uspravno i drži mač od 7 m na kojem su ugravirane sljedeće riječi: „Njemačko jedinstvo je moje jedinstvo, moja snaga je moć Njemačke.“ Pod nogama su mu aquila (orao) koji je simbol rimske legije i fascis (snop pruća sa sjekirom) – simbol rimskog pravnog sistema i poretka.
Zašto je general Atif Dudaković potencijalni bošnjački Arminius? U ključnom momentu, general Atif Dudaković je stao u odbranu svoje domovine, nasuprot onih koji su ga odgojili i obrazovali, jer su napali njegov narod. Prvo je fingirao pobunu u Bihaću u operaciji Tigar – Sloboda 94, a godinu dana kasnije je do nogu potukao Drugi krajiški korpus u svojoj zoni djelovanja. Nije poznato da li je nakon vijesti o padu zapadnokrajiških općina Karadžić udarao glavom u zid i vikao na generala Mladića riječima: „Mladiću, Mladiću, vrati mi moje brigade“.
Kao što je Arminijeva pobjeda imala presudnu ulogu na tok svjetske historije, pobjede generala Atifa Dudakovića su oblikovale modernu bosansku historiju. Jedna analiza kaže da je pao Peti korpus, ubrzo bi pao Drugi, pa Treći, pa svi ostali korpusi. Taj slijed događaja ostaje vječna misterija i hvala Bogu, zbog hrabrosti generala i njegovih boraca nikada nećemo saznati koji bi tok događaja bio da su linije u zoni njegove odgovornosti popustile. Krajini, kao i cijelom bošnjačkom narodu je bila namijenjena sudbina Kartage. Prenosi se da je rimski senator Katon Stariji završavao svako izlaganje u Senatu riječima: „Ceterum autem censeo Carthaginem delendam esse“ – Mišljenja sam da Kartagu treba uništiti. Nakon brojnih poraza od Petog korpusa, Milorad Dodik je godinama kasnije ponavljao sličnu mantru na sjednicama Narodne skupštine RS: „Direktno ili indirektno uništiti Peti korpus“!
Nadam se da će slavne pobjede generala Atifa nastaviti izazivati osjećaje ponosa i biti izvor vječne inspiracije nama i generacijama koje dolaze. Ako se ime generala Atifa i zaboravi nekad u budućnosti, onda da nikada trajno ne iščezne, nego da u teškim momentima za naš narod ispliva priča o nepobjedivom generalu koji je tri godine prkosio znatno jačem i brojnijem neprijatelju. Ako naš narod opet dočeka teška vremena, da ponosno digne glavu i sa riječima – „Atif je moj predak, to je general kojeg ni tri vojske nisu mogle pokoriti“ – nastavi dalje svoju borbu za opstanak.
Nadam se da će njegov lik i djelo (p)ostati simbol okupljanja svih bosanskih patriota, te da će ove i buduće generacije biti svjesne doprinosa koji je dao odbrani našeg naroda. Ko zna, možda nekad naša pokoljenja u Krajini naprave spomenik posvećen njemu na kojem će pisati: „Bošnjačko jedinstvo je moje jedinstvo, moja snaga je snaga Bosne.“ I tako, kao što i Arminijeva statua i „duh“ 2000 godina poslije bdiju nad granicama Njemačke, možda će u bliskoj budućnosti statua i „duh“ generala Atifa Dudakovića bdjeti nad granicama Bosne, te služiti kao upozorenje svima onima koji imaju nečasne namjere prema našem narodu i domovini.
