Mu’tezilije su grupacija nastala u prvim stoljećima islama koja sigurno zavređuje našu pažnju iz više razloga. Proistekli iz kaderija koji su naglašavali vrijednost slobodne volje, ali i drugih ideoloških struja koje su djelovale, mu’tezilije su artikulirale njihove ideje, te formulisali svoje koje su saželi u 5 principa. Zbog insistiranja na Božijoj jednoći i pravdi, oni su još poznati kao ”Ljudi tevhida i pravde”.
U prvoj polovici 9. stoljeća mu’tezilije će igrati važnu ulogu u kreiranju društvenog mijenja, pogotovo u doba halife Me’muna kada će pokrenuti ”Mihnu”- prvu inkviziciju u islamu, koja će im se vratiti kao bumerang par desetljeća kasnije i od koje se nikad neće oporaviti. To jeste bila njihova kardinalna greška i totalno nepotreban korak; pogotovo jer dolazi sa spektra grupacije teologa koja daje primat razumu. Stoga je paradoks da grupa koja se diči racijom, silom argumenata u diskusiji sa protivnicima (a ne argumentima sile), poseže za jednim ovakvim potezom i stavlja se pod kišobran vlasti. Stoga, zašto su mu’tezilije posegnule za tim?
Osim glavne teorije koja ih direktno označava kao glavne krivce progona, postoje dvije koje im nalaze opravdanje. Prva u potpunosti amnestira mu’tezilije i kaže da je ustvari samo Me’mun odgovoran jer je kao halifa htio da objedini svjetovnu i duhovnu vlast. Naime, uvidio je da ustvari ne kontroliše vjerske tokove, te je kao vladar htio da se više pita, pa je htio institucionalizirati mu’tezilijski kredo, tačnije teoriju o stvorenosti Kur’ana. Po drugoj je Mihna više čin samoodbrane, a ne direktnog targetiranja drugog. Ljudi razuma (ehlu-re’j) su bili u manjini, te su stalno bili izloženi napadima od tradicionalista, tako da im je Mihna pružila mogućnost da slobodnije i jasnije artikulišu svoje stavove, posebno onaj o stvorenosti Kur’ana. Mihna je s tog aspekta pružila tračak nade i mogućnosti da se uopće izjasne o toj temi jer su do tada bili spriječeni i šikanirani. Njihovo htijenje za većom slobodom govora se podudarilo sa autoritativnim tendencijama Me’muna, tako da je krajnji rezultat bio Mihna. Posebno je zanimljiva teorija koja kaže da se ustvari radilo o klasnom ratu koji je postao ideološki. Mu’tezilije su većinom bili zanatlije i trgovci, takoreći predstavnici urbane klase koja je dolazila mnogo više u dodir sa drugima, dok su tradicionalisti bili zemljoposjednici. S tog aspekta, radi se o sukobu između kozmopolita i lokalaca, između širih i uskih shvatanja.
Nakon revanšizma od strane tradicionalista koji je počeo sa halifom Mutevekkilom koji će uskratiti podršku mu’tezilijama, mu’tezilizam će nastaviti još živjeti oko 2 stoljeća; ali kao hereza koja se još toleriše i protiv koje se bori svim sredstvima. Mu’tezilije će naći sigurnu oazu u novonastalom Buvejhijskom carstvu u prvoj polovini 10. stoljeća koje je imalo šiitsku pozadinu, tako da će tu doći do intenzivnijeg uticaja na šiizam i obrnuto. Ekser u kovčeg mu’tezilijske doktrine će zabiti abasijski halifa Kadir koji će je 1017. denuncirati kao heretičko učenje i inicirati Endlösung (finalno rješenje) prema preostalim mu’tezilijama.
Važno je isto napomenuti da biti mu’tezilija u periodu 9. i 10. stoljeća nije bilo tabu za mnoge poznate učenjake, pogotovo za predstavnike hanefijske škole koja jeste najracionalnija od svih. Štaviše, i hanefijska pravna škola i mu’tezilijska misao imaju isto rodno mjesto-Irak, tačnije gradove Kufu i Basru, tako da ta simbioza uopće ne čudi. Irak je odvajkada služio kao mjesto okupljanja teologa koji su bili nazivani ehlu-re’j (ljudi razuma), te će se njihove ideje proširiti i u drugim centrima diljem hilafeta. Stoga, nije slučajno da je autor najpoznatijeg lingvističkog tefsira Zamahšeri bio mu’tezilija, kao i poznati hanefijski pravnik Ebu Bekr el- Džessas.
Prema jednoj teoriji, prvo rabljenje termina i’tizala (odvajanja) ima političku konotaciju. Naime, pod tim se mislilo na ashabe (kao npr. Sa’da ibn Vekkasa) koji su bili neutralni, te nisu učestvovali u Prvoj fitni – sukobu između Alije i Muavije. Poznati orijentalista Goldhizer se vodi krilaticom Nomen est omen (ime je znak), pa na osnovu samog imena ih označava kao grupu koja se ”povlači, odvaja” od dunjaluka i vodi asketske živote, ali to mišljenje nema jaku podršku u akademiji. Prevladavajuće mišljenje oko porijekla imena mu’tezilija se nalazi u incidentu između Hasana el-Basrija i njegovog učenika Vasila ibn Ate.
Naime, tokom predavanja o statusu velikog griješnika ( a to je pitanje koje je zaokupljalo muslimane u to doba zajedno sa pitanjima o slobodnoj volji, Božijim atributima, itd.), Vasil ibn Ata je oponirao svom učitelju Hasanu el-Basriju rekavši da osoba koja počini grijeh nije vjernik, niti nevjernik, nego zauzima središnju poziciju kao griješnik (fasiq). Hasan el-Basri je tada rekao, Vasil i’tezale anna (Vasil se odvojio od nas). Vasil je ovdje zauzeo središnju/neutralnu poziciju između 2 mišljenja koja su već postojala: haridžijskog koje kaže da veliki grijeh ima strašne posljedica i da osoba postaje nevjernik i murdžijskog koje kaže da je osoba vjernik, te da veliki grijeh nema uticaja na vjeru. Nedugo zatim, Vasil se odvojio u ćošak džamije i počeo propovijedati svoj nauk iz kojeg će se izroditi mu’tezilijsko učenje…
U nastavku donosimo tekst od Mustafe Akyola pod naslovom: ”Rana islamska debata o vjeri i razumu je vrijedna ispitivanja” u kojem se bavi glavnim značajkama mu’tezilijske misli.
Danas, ako pitate bilo kojeg vjernog muslimana koju tradiciju unutar islama slijedi, odgovor će najvjerovatnije biti sunit ili šiit. Oni koji se izjašnjavaju kao suniti mogu također slijediti jednu od četiri pravne škole: hanefijsku, šafijsku, malikijsku ili hanbelijsku. Drugi suniti odbacuju ove uspostavljene škole i tvrde da slijede put “selefa” – prve tri generacije islama – često s naglaskom na strogu bukvalnost.
Međutim, postoji nešto ironično u vremenima selefa što izgleda ignoriraju i njihovi navodni preporoditelji kao i mnogi drugi savremeni muslimani: to je bilo vrijeme bogatije raznolikosti unutar islama. Za početak, bilo je više pravnih škola od onih koje su danas dobro poznate — koje su osnovali učenjaci kao što su Evzai (um. 774.), Sevri (um. 778.) i Zahiri (um. 883.) , koje su sve ili prirodno izumrle ili su se spojile sa drugim školama. Druge, kao što je škola koju je pokrenuo Ibn Kerram (um. 868.), završile su na strani gubitnika u nasilnim međusektaškim borbama. Štaviše, i sunitska i šiitska tradicija bile su manje striktno definirane, s više teološke fluidnosti između njih i onoga što će kasnije odbaciti kao “hereze”.
Ovo je najočitije kada su u pitanju mu’tezilije, prva škola koja je razvila “kelam” (islamsku teologiju). Danas većina sunitskih izvora ovo ubraja u rane „hereze“ unutar vjere, koje su odbacili sljedbenici njihovog jedinog pravog puta. Ne shvataju da su mnogi od najranijih hanefija – najveće sunitske škole do sada – zapravo bili mu’tezilije, a njihovo razmišljanje je ostavilo važne tragove na mainstream sunitsko mišljenje, kao što je nelagodnost zbog antropomorfizma (pripisivanja ljudskih osobina) Bogu.
Ključni aspekt mu’tezilijske misli je, međutim, dobro poznat, kako među muslimanima tako i u zapadnim izvorima: njihov “racionalizam”. Ali postoje nesporazumi o tome šta to znači. Konzervativni sunitski muslimani su, posebno, često skandalizirani idejom da se pogriješivi ljudski razum može cijeniti mnogo pored nepogriješive Božanske objave: “kao da je objava od Boga”, kako to kaže turski teolog Hüseyin Kansu, “a razum od nevjernika.”
Prošli pokušaji da se pomire logika i vjerovanje danas se obično odbacuju ne zato što im nedostaju argumenti, već zato što su politički poraženi.
Za mu’tezilije, međutim, i objava i razum su bili od Boga – kao nezavisni putevi do istih etičkih istina. A tačno značenje ovog dualiteta treba bolje shvatiti, jer je relevantno za neke od žestokih debata o vjeri, zakonu i etici koje se danas vode u muslimanskom svijetu.
Počnimo s tim ko su bile mu’tezilije. Njihovo čudno ime, “oni koji se povlače”, možda dolazi iz priče da se njihov osnivač Vasil ibn Ata (um. 748.) “povukao” iz kruga svog učitelja Hasana el-Basrija (um. 728.). Alternativno objašnjenje, koje preferiraju same mu’tezilije, je da su se, kao pobožni asketi, “povukli” od griješnih iskušenja svijeta i od fanatičnog partizanstva u građanskim ratovima koji su razdvojili muslimane – evocirajući pozitivne iteracije tog termina u Kur’anu (kao u 18:16, na primjer, gdje se pobožni mladići “povlače” od mnogobožaca; ili 19:48, gdje se Ibrahim “povlači” od idolopoklonika).
Pobožni, ali i racionalni? Da, upravo takvi su bili mu’tezilije. Da bismo razumjeli zašto, potrebno je pogledati njihov kontekst. Rano islamsko carstvo je značajno poraslo za samo jedan vijek od Španije do Perzije. Na velikom dijelu ovih novoosvojenih teritorija, muslimani su trijumfovali vjerskim žarom i vojnom snagom, ali u kosmopolitskim centrima Iraka, kao što su Bagdad i Basra, suočili su se s intelektualnim izazovima drevnih tradicija: kršćanstva, judaizma, zoroastrizma, manihejizma i, nešto kasnije, grčke filozofije. Protiv njih, parohijski učenjaci koji su se ponosili vjerovanjem u “bila kejfe” ili “ne pitajući kako”, nisu mogli ponuditi nikakvo obrazloženje. Umjesto toga, islamu su bili potrebni racionalni teolozi koji bi mogli opravdati vjeru. A to su bili niko drugi do mu’tezilije.
Ovaj napor za racionalno konzistentnu “dawu” (poziv) objašnjava sve doktrine mu’tezilija koje su dogmatičniji muslimani smatrali nepotrebno komplikovanim, ako ne i nečuveno heretičkim.
Na primjer, mu’tezilije su se suprotstavljale popularnom vjerovanju u predestinaciju, ili “kader”, umjesto toga tvrdeći da je Bog dao ljudskim bićima potpunu slobodu i moć u njihovim djelima. Jer u suprotnom, shvatili su, ne bi mogli braniti Božiju pravdu – ključni princip u njihovom sistemu – u nagrađivanju ili kažnjavanju ljudi za njihova djela. (Također su vidjeli kako su doktrinu predodređenja koristili despotski vladari dinastije Emevija, koja je dominirala islamskim carstvom od 661. do 750. godine, kako bi usadili bespogovornu poslušnost.)
Još jedna doktrina mu’tezilija koju su mnogi muslimani našli zbunjujućom je da je Kur’an bila Božija „stvorena“ riječ – umjesto da postoji sa samim Bogom od vječnosti. Razlog je bila njihova spoznaja da će “nestvoreni Kur’an” potvrditi kršćansku doktrinu “nestvorenog Krista” – kako je inteligentno tvrdio kršćanski teolog Ivan Damaščanski (um. 749.). (Zato što je i Krist bio “Božija riječ”, ni prema kome drugom nego prema Kur’anu.)
Drugim riječima, definišući Kur’an kao “stvoren”, mu’tezilije nisu obezvrijeđivale Kur’an. Umjesto toga, oni su pokušavali da čuvaju osnovno učenje Kur’ana, a to je apsolutna jednoća Boga.
Ipak, možda najznačajnija ideja mu’tezilija bila je njihova konceptualizacija Božanskog zakona — šerijata. To je proizašlo iz njihovog odgovora na ono što je moralnim filozofima poznato kao Eutifrova dilema: da li je nešto „dobro“ ili „loše“ zato što Bog to naređuje ili zabranjuje? Ili Bog zapovijeda ili zabranjuje stvari zato što su one same po sebi “dobre” ili “loše”?
Argumentima zasnovanim na Kur’anu – koji naređuje “ma’ruf” (poznato dobro), pozivajući se na etičko znanje ljudi – mu’tezilije su branile drugi stav iznad, koji se često naziva “etički objektivizam”. Prema ovom gledištu, Božanske naredbe, objavljene kao šerijat, naučavale su muslimane o objektivnim etičkim vrijednostima koje su već bile u prirodi stvari i poznate ljudskom razumu. Ubistvo je, prema ovom mišljenju, samo po sebi bilo zlo, a šerijat je samo ukazivao na ovu istinu, koja bi inače još uvijek vrijedila.
Suprotno gledište – koje je kasnije dominiralo sunitskim islamom – bilo je ono što filozofi nazivaju “teorijom Božanske naredbe”. Prema ovom gledištu, Božije naredbe, objavljene kao šerijat, ne ukazuju na moralne istine već sačinjavaju moralne istine. Dakle, ubistvo je bilo pogrešno samo zato što ga je Bog zabranio. Da je Bog to naredio, onda bi to bilo sasvim ispravno, jer nije bilo mjere “dobrog” i “lošeg” osim šerijata.
Ove dvije suprotne teologije o šerijatu imale su ozbiljne implikacije na njegovo tumačenje.
Jedna je bila trnovito pitanje hadisa, prenesenih riječi i djela poslanika Muhameda. Za razliku od Kur’ana, o čijem su se autoritetu složili svi muslimani, vjerodostojnost ovih usmeno prenesenih predaja, pomiješanih sa pričama rekla-kazala i falsifikatima, bila je sumnjiva. Zbog toga je većina pravnika u Iraku – ranih hanefija, uključujući mu’tezilije – prihvatila samo ograničen broj često prenošenih hadisa, posvećujući najviše pažnje Kur’anu i ljudskom razumu. Kao takvi, nazvani su “ehlu-re’j” (“ljudi razuma”).
Suprotni tabor bio je “ehlu-l-hadis” (“ljudi hadisa”). Smatrali su da hadisi treba da upute muslimane o svakom mogućem pitanju – ostavljajući minimalnu potrebu za razumom – i da se njihova vjerodostojnost može potvrditi uspostavljanjem neprekinutog lanca prenosilaca (A je čuo od B, koji je čuo od C, koji je čuo od Muhammeda, bez nedostajuće karike u lancu). Predvođen imamom Ahmedom ibn Hanbelom, najvećim protivnikom mu’tezilija, ovaj pokret je na kraju proizveo glavnih “šest knjiga” hadisa, koje se i danas poštuju.
Ključna razlika između ova dva tabora bila je u tome da li se sadržaj hadisa može dovesti u pitanje razumom. Što se tiče ehlu-l-hadisa, kada je lanac prenosilaca bio uspostavljen i hadis je potvrđen kao “sahih” (vjerodostojan), malo je toga ostalo za diskusiju. To je postao kanonski tekst koji je jednostavno morao biti prihvaćen i kojem se moralo povinovati. Za mu’tezilije, međutim, svaki hadis, bez obzira na njegov lanac prenosilaca, mogao bi biti doveden u pitanje procjenom njegovog sadržaja – u svjetlu i Kur’ana i ljudskog razuma, uključujući moralnu intuiciju.
Evo primjera. Ibn Hanbelova zbirka hadisa, “Musned”, uključuje predaju od Muhammeda koja glasi: “Vjernici i njihova djeca će biti u džennetu, a mušrici i njihova djeca će biti u paklu.” Potonji dio je navodno “uznemirio” Muhammedovu suprugu Hatidžu, kao što bi uvrijedio savjest većine nas. Ali, da li se savjest u religiji smatrala mjerilom?
Mu’tezilije su odlučno rekle da. “Bog ne bi kaznio djecu”, napisao je Ibrahim el-Nazzam (umro 845.), “jer bi ga to učinilo tlačiteljem, što On nije.” Dva vijeka kasnije, posljednji veliki mu’tezilijski učenjak i kadija Abdu-l-Džebbar (u. 1025) također je prokomentarisao takve hadise koji su moralno neprihvatljivi, pišući:
„Nije dozvoljeno napustiti razumske sposobnosti koje je Uzvišeni Bog usadio u nas u korist ovakvih predaja.”
Srećom, hadis o djeci u paklu imao je grešku u svom lancu, pa je na kraju valoriziran kao “slab”. Ipak, mnogi muslimani danas čitaju druge predaje koje uznemiravaju njihovu savjest: “sahih” predaje koje nalažu poslušnost pokvarenim tiranima; služenje hirovitim muževima; ili ubijanja ljudi, samo zbog njihovih uvjerenja, kao “otpadnika”.
Suočeni s takvim vjerskim učenjima koja su etički neopravdana, muslimani danas mogu smatrati korisnim prisjetiti se perspektive mu’tezilija: da Bog ne može narediti nepravdu — čija se definicija može mijenjati i razvijati tokom vremena i konteksta — i mi imamo pravo da propitujemo one koji nam govore da naređuje.
Drugim riječima, kako je nedavno rekao savremeni islamski učenjak Khaled Abou El Fadl, muslimani mogu koristiti više “savjesnijeg razmišljanja” u religiji. Kada ih se pozove da se povinuju apsurdnim ili nesavjesnim vjerskim odredbama, oni mogu legitimno reći: „Ne prihvatam ovo; meni to nema smisla.”
Međutim, ova perspektiva je nedvosmisleno obuzdana mainstream islamskim mišljenjem, zbog dominacije teorije Božanske naredbe. Prema ovom gledištu, nezavisni osjećaj za pravdu ne može dovesti u pitanje vjerske tekstove, jer pravda nema osnova izvan tih tekstova.
Ironično, učenjak koji je zastupao ovo gledište bio je prebjeg iz redova mu’tezilija: (Ebu ‘l-Hasan Eš’ari, umro 936.), koji je, u dobi od 40 godina, napravio radikalan preokret u svojim vjerovanjima, odbacivši sve mu’tezilijske ideje i umjesto toga počeo “ispovijedati ono što je ispovijedao Ibn Hanbel”. Međutim, budući da je nekada bio racionalni teolog, bio je sofisticiraniji od samog Ibn Hanbela, koji je odbacio svaku teologiju kao beskorisnu inovaciju. Eš’ari je branio hanbelijske doktrine racionalnom argumentacijom, pokrećući teološku školu poznatu kao eš’arizam (koja se razlikuje, ali je uticala na gore pomenute četiri pravne škole), koja je sve više dominirala sunitskim svijetom, posebno nakon što je postala državna doktrina u kasnom periodu 11. vijeka.
Još jedna važna epizoda iz ovog stoljeća bila je zvanična osuda mu’tezilija od strane hanbelijskog halife El-Kadira.
Godine 1017. proglasio je “Kadirov kredo”, koji je eksplicitno ciljao na mu’tezilijsko gledište svetog spisa: “Onaj ko kaže da je Ku’ran stvoren je nevjernik, čija krv može biti prolivena.” Ubrzo su mu’tezilijski učenjaci bili prisiljeni da povuku svoja vjerovanja. Oni koji su se opirali zatvarani su, dok su njihove “hereze” osuđivane sa džamijskih minbera.
Da budemo pošteni, neki od mu’tezilija su također pribjegli državnoj prisili, mnogo ranije, kada je njihovu doktrinu stvorenog Kur’ana nametnula zloglasna “Mihna” (doslovno, “iskušenje”) , svojevrsna inkvizicija, od 833. do 851. halife El-Me’muna. Ovo je bila neoprostiva greška s njihove strane, o čemu se priča i prepričava u sunitskim izvorima. Međutim, isti izvori nikada ne govore o Kadirovom kredu za čije smo postojanje saznali samo zahvaljujući modernoj zapadnoj učenosti.
Ono što se zaista dogodilo, ukratko, je da su ljudi hadisa pobijedili ljude razuma – dijelom zahvaljujući diktatu vladara, za koje su propovijedali “poslušnost”, čak i ako su bili “nepravedni i korumpirani”, kako su eksplicitno rekli. U međuvremenu, kao pobjednici ovog dugog rata ideja, ljudi hadisa su također napisali samu historiju toga, u svoju korist.
Osuđeni i očišćeni, mu’tezilije su izblijedjele u sunitskom svijetu, nalazeći neke niše samo među šiitima, posebno među zejdijama u Jemenu. Njihova ranija jurisprudencija, hanefizam – čiji osnivač Ebu Hanife (um. 767) je navukao mnogo bijesa od ljudi hadisa – morao je da se prilagodi, minimizirajući obim svog racionalnog alata za donošenje zakona zvanog “istihsan”, što znači “razmotriti nešto dobro” bez ikakve tekstualne osnove, kao što je “pravičnost” u zapadnom pravu.
Konačno, prema riječima Waela Hallaqa, savremenog stručnjaka za islamsko pravo, doktrina eš’arija postala je „najosnovniji princip sunitske jurisprudencije“ — da „Bog odlučuje o svim stvarima i da je ljudski um potpuno nesposoban da funkcionira kao sudija bilo kakvog ljudskog čina.”
Da li je ovo bio pogrešan zaokret u islamskoj tradiciji? Ili je bilo baš onako kako treba da bude?
Jedan od onih koji izgleda da misle da je to bio pogrešan potez je Ahmed el-Rejsuni, istaknuti islamski učenjak iz Maroka koji je donedavno bio predsjednik Međunarodne unije muslimanskih učenjaka, nakon što je zamijenio pokojnog Yusufa el-Qardawija 2018.
U svojoj knjizi iz 2005. godine “Imam Šatibijeva teorija viših ciljeva i intencija islamskog prava”, koju je objavio Međunarodni institut islamske misli, on se bavi ovim pitanjem i zaključuje:
“Ako ćemo iskreno, eš’arije koji su poricali ‘dobro’ i ‘loše’ kao racionalno uočljiva svojstva koja su svojstvena stvarima i postupcima bili su vođeni snagom dugogodišnje, sporne rasprave između njih i njihovih mu’tezilijskih protivnika. Kako su dani, godine i stoljeća prolazili, ova borba je postajala sve žešća i neumoljivija, dok je ‘reakcija’ protiv mu’tezilija bila tako dominantna karakteristika eš’arijske misli da je suprotstavljanje mu’tezilijama postalo neka vrsta ‘ lične obaveze’ za svakog eš’arijskog mislioca!”
Također je važno da su, u kasnijoj fazi eš’arijske tradicije, veliki učenjaci kao što je Ebu Hamid el-Gazali (umro 1111.) djelimično prihvatili racionalnost zakona, dozvoljavajući im da razviju važnu doktrinu „maqasid el-šeri’a“ — “viših ciljeva i intencija islamskog prava”. Ipak, kao što Rejsuni pokazuje, ove potonje eš’arije i dalje je sputavao „strah da će biti ukaljani napuštenom doktrinom“, misleći na mu’tezilije. Međutim, Rejsuni dodaje:
“Moramo se izviniti u ime onih koji su poricali samoočigledne istine i branili iluzije i fantazije samo da bi uznemirili i proturječili mu’tezilijama.”
Dakle, očigledno, mu’tezilije nisu u svemu pogriješile. To ne znači ni da su u svemu bili u pravu. Ali oni su predstavljali važan intelektualni napor u ranom islamu u mirenju islamske vjere i prava sa univerzalnim ljudskim razumom i etikom. U trenutku kada je takvo pomirenje još hitnije potrebno, neke od njihovih ideja bi mogle biti vrijedne preispitivanja.
Ovo može važiti i za neke druge nestale sekte ili intelektualne pokrete u historiji islama. Na kraju krajeva, ova historija, čak i iz očiju najpobožnijih u vjeri, je ljudska. Nju oblikuju ne samo vjerska načela islama, već i historijske nesreće, efekti drevnih kultura i diktati samovoljnih vladara. Današnji muslimani, stoga, imaju pravo da na ovu složenu islamsku tradiciju gledaju ne samo s poštovanjem nego i sa kritičkim razumom, kako bi pronašli najbolju inspiraciju koju mogu da reartikuliraju islam za jedan radikalno drugačiji milenij.
Autor: Mustafa Akyol
Izvor: https://www.cato.org/commentary/early-islamic-debate-faith-reason-worth-examining
