Je li Ibrahimu a.s. naređeno da ubije sina?

”O, sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš?” – ”O, oče moj” – reče – ”onako kako ti se naređuje, postupi; vidjet ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.” (37:102)

Svake godine, muslimani obilježavaju Kurban – bajram, praznik koji se veže za obrede hadždža i žrtvovanja kurbana. Centralna ličnost ovih obreda jeste otac monoteizma – Ibrahim a.s. Kako poznata priča glasi, Bog je u jednom momentu od njega zatražio djelo koje predstavlja vrhunac pokornosti – žrtvu vlastitog djeteta u Njegovo ime, te ga je u posljednjem momentu odvratio od tog čina nudeći životinju (bez specifikacije vrste) kao zamjenu.

Praksa žrtvovanja životinja u Božije ime u danima Kurban-bajrama evocira uspomenu na taj događaj. Mnogi od nas kao djeca u mektebu smo se pitali kako je moguće da Bog traži tu vrstu žrtve i iskreno saosjećali sa Ismailom. Kako je jedan autor primijetio, priča je dovoljno strašna da vam kao djetetu ulije i strah od Boga i strah od oca u isto vrijeme. Shodno tome, pitanje koje je mučilo mnoge filozofe i učenjake jeste etička dilema koja je prisutna u ovom činu. Iako priča ima sretan kraj, postavlja se pitanje da li je Bog naredio ubistvo nevinog dječaka? Ako da, kojim argumentima to opravdati? Ako ne, postoje li alternativna tumačenja ovog događaja?

Diskusija

Priča o žrtvovanju sina od strane Ibrahima a.s. je prisutna u judeo-kršćanskoj, te muslimanskoj tradiciji. Kao i u mnogim drugim slučajevima, detalji se razlikuju. Prije nego predstavimo obje verzije ove priče, smatramo da je važno napomenuti uticaj koji imaju israilijati na muslimansku tradiciju. Za razliku od Biblije, Kur’an nije hronološka knjiga (izuzev sure Jusuf), te šuti o mnogim detaljima. Bog ne spominje imena Ademovih niti Nuhovih sinova, Jusufove braće, i sl. Dakle, akcenat Kur’ana jeste na pouci, a ne na ličnostima. Nije važno ko je faraon iz priče o Musa a.s., ali je važan faraonski mentalitet i njegov obrazac ponašanja.

Bogatstvo detalja nikako ne umanjuje vrijednost prijašnjih objava, ali islamski stav jeste da je tu došlo do određenih distorzija, tako da ne mogu biti smatrane pouzdanim izvorom. Štaviše, sama objava Kur’ana je došla da ispravi ono što je iskrivljeno u njima, te npr. amnestira poslanike kojima su prišivene razne etikete u Bibliji (tako je Lot spavao sa vlastitim kćerkama nakon pijanke, Solomon se odao idolatriji pred kraj života, David je spavao sa udatom ženom, te je nakon saznanja o trudnoći poslao njenog muža u rat i režirao njegovu smrt, Jozef je cinkao braću ocu, pa je suptilni zaključak da je zaslužio to što ga je zadesilo od braće, itd.)

Međutim, problem se javlja kod interpretacije određenih događaja/ličnosti za koje muslimanska tradicija nema jasan odgovor. O nekim pojedinostima Kur’an i Hadis malo ili nimalo ne govore, tako da se učenjaci nisu libili koristiti israilijate da upotpune sliku o određenoj temi. Neki narativi o kojima islamski izvori šute su u potpunosti preuzeti (spolni odnos između Ademove djece, ženidba Jusufa a.s. Zulejhom) i postali sastavni dio vjerovanja, dok su neki čak zasjenili narativ koji postoji u Kur’anu (potop epohalnih razmjera, 2 pločice date Musa a.s.) U slučaju potopa je već bilo govora na ovom blogu, dok Kur’an upotrebljava množinu za pločice (elvah ألواح), a ne dvojinu (levhani لوحان).

Nije nam cilj ulaziti dublje u ovu problematiku, muslimanska tradicija je već uradila poprilično dobar posao sortirajući israilijate na one koji korespondiraju sa islamskim izvorima, one koji su u oprečnosti, te neutralne. Ovdje samo želimo konstatovati da unatoč pažljivom filtriranju od strane učenjaka, njihov uticaj je itekako prisutan, što ćemo vidjeti i u primjeru žrtvovanja sina od strane Ibrahima a.s. Muslimanski učenjaci su pogotovo danas dužni istražiti teme o kojima nema mnogo spomena sa više različitih aspekata (historijskog, sociološkog, antropološkog, biološkog), te ponuditi vlastiti narativ ili sa oprezom preuzeti tuđi.

Ispod donosimo biblijski i kur’anski opis žrtvovanja sina:

Biblija – Postanak (22: 1-18)

Bog kuša Abrahama

1Poslije tih događaja Bog stavi Abrahama na kušnju. Zovnu ga: »Abrahame!« On odgovori: »Evo me!«

2 Bog nastavi: »Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.«

3 Ujutro Abraham podrani, osamari magarca, sa sobom povede dvojicu svojih slugu i svog sina Izaka, pošto je prije nacijepao drva za žrtvu paljenicu, i uputi se na mjesto koje mu je Bog označio.

4 Treći dan Abraham podigne oči i opazi mjesto izdaleka.

5 Abraham onda reče slugama: »Vi ostanite ovdje uz magarca, a ja i dječak odosmo gore da se poklonimo, pa ćemo se vratiti k vama.«

6 Abraham uzme drva za žrtvu paljenicu, stavi ih na sina Izaka, a u svoju ruku uzme kremen i nož. Tako pođu obojica zajedno.

7 Onda Izak reče svome ocu Abrahamu: »Oče!« »Evo me, sine!« – javi se on. »Evo kremena i drva«, opet će sin, »ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?«

8 »Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!« – odgovori Abraham. I nastave put.

9 Stignu na mjesto o kojemu je Bog govorio. Ondje Abraham podigne žrtvenik, naslaže drva, sveže svog sina Izaka i položi ga po drvima na žrtvenik.

10 Pruži sad Abraham ruku i uzme nož da zakolje svog sina.

11 Uto ga zovne s neba anđeo Jahvin i poviče: »Abrahame! Abrahame!« »Evo me!« – odgovori on.

12 »Ne spuštaj ruku na dječaka«, reče, »niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga.«

13 Podiže Abraham oči i pogleda, i gle – za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu. Tako Abraham ode, uzme ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svoga sina.

14 Onome mjestu Abraham dade ime »Jahve proviđa«. Zato se danas veli: »Na brdu Jahvina proviđanja.«

15 Anđeo Jahvin zovne Abrahama s neba drugi put

16 i reče: »Kunem se samim sobom, izjavljuje Jahve: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina,

17 svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezdana nebu i pijeska na obali morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja.

18 Budući da si poslušao moju zapovijed, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom. «

Kur’an – Redovi (37: 102-107)

فَلَمَّا بَلَغَ مَعَهُ السَّعْيَ قَالَ يَا بُنَيَّ إِنِّي أَرَىٰ فِي الْمَنَامِ أَنِّي أَذْبَحُكَ فَانظُرْ مَاذَا تَرَىٰ ۚ قَالَ يَا أَبَتِ افْعَلْ مَا تُؤْمَرُ ۖ سَتَجِدُنِي إِن شَاءَ اللَّهُ مِنَ الصَّابِرِينَ ‎﴿١٠٢﴾‏ فَلَمَّا أَسْلَمَا وَتَلَّهُ لِلْجَبِينِ ‎﴿١٠٣﴾‏ وَنَادَيْنَاهُ أَن يَا إِبْرَاهِيمُ ‎﴿١٠٤﴾‏ قَدْ صَدَّقْتَ الرُّؤْيَا ۚ إِنَّا كَذَٰلِكَ نَجْزِي الْمُحْسِنِينَ ‎﴿١٠٥﴾‏ إِنَّ هَٰذَا لَهُوَ الْبَلَاءُ الْمُبِينُ ‎﴿١٠٦﴾‏ وَفَدَيْنَاهُ بِذِبْحٍ عَظِيمٍ ‎﴿١٠٧﴾‏

I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: ”O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš?” – ”O oče moj” – reče – ”onako kako ti se naređuje, postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.” I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo: ”O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine – to je, zaista, bilo pravo iskušenje!” – i kurbanom velikim ga iskupismo.

Kao što se da primijetiti i u ovom slučaju, biblijski narativ je opširniji i razlike su očigledne:

1. Ime sina se ne spominje u Kur’anu, dok je to u Bibliji Izak. Iako ime sina nije spomenuto u Kur’anu, u prilog muslimanskom tumačenju citiramo ajet koji se nalazi samo par ajeta nakon dijela o žrtvovanju : ‘’I obradovali smo ga Ishakom, vjerovjesnikom i čovjekom dobrim’’. (37:112).
   Dakle, ako je Ibrahim a.s. obradovan Ishakom poslije ovog događaja, onda Ishak ne može biti žrtvovan. Zanimljivo je da je u islamskim izvorima prisutan kako Ismail, tako i Ishak. Ovu debatu također treba razumijevati u kontekstu arapsko-jevrejskog rivalstva. Kako god, Kur’an hvali obojicu, te ne pravi razliku između njih i kao što smo već ranije ustanovili, u Kur’anu je važnije navođenje pouke od imenovanja sudionika.
2. Centralna tema Kur’ana je san i njegova interpretacija, dok to nije slučaj u Bibliji.
3. U Kur’anu otac i sin imaju otvorenu diskusiju o žrtvovanju, dok je taj narativ prožet tajnovitošću i skrivanjem u Bibliji. Tamo Izak na samom kraju shvata da je on ustvari žrtva. Za razliku od Izaka koji je pasivni posmatrač svoje sudbine, Ismail je aktivni sudionik. Dakle, biblijska scena žrtvovanja je dosta napetija i emotivnija od kur’anske koja je smirenija (jer su se obojica pokorili).
4. Biblijski Abraham je sigurno iskusio unutrašnju borbu zbog iskušenja koje ga je zadesilo, iako nema spomena o njenoj manifestaciji tokom pripremanja za žrtvovanje; ona je u manjoj mjeri prisutna kod kur’anskog Ibrahima (riješena je razgovorom)
5. Shodno tome, biblijska verzija je ‘’ekstremnija‘‘ jer sin uopće nije konsultovan o žrtvovanju
6. Ovan se ne spominje u Kur’anu, nego samo žrtva (ذبح عظيم).

Dakle, iako priče imaju zajedničkih dodira, vidimo da se tekstovi, te konsekventno potencijalne interpretacije koje proizilaze iz njih u znatnoj mjeri razlikuju.

Po samom smislu ovo jeste isti događaj, ali gledajući detalje možemo govoriti o totalno dva različita događaja. U oba slučaja se radi o planskom ubistvu na osnovu Božije naredbe, jedina razlika je u tome da u prvom žrtva nije informisana, dok u drugom jeste, te ga prihvata kao neizbježni zov sudbine. Štaviše, obećavajući sabur, Ismail je spreman učiniti sve da čitav proces prođe glatko.

Kako god, tradicionalno tumačenje u kojem se Abraham hvali za bespogovornu poslušnost, te uzdanje u Božije proviđenje na samom kraju preovladava kako u judeo-kršćanskom, tako i u muslimanskom diskursu.

Pojavom prosvjetiteljstva u Europi, ovaj rezon se našao na udaru poznatog filozofa Kanta. On na prvom mjestu kritikuje sami koncept poslanstva i javljanja Boga čovjeku, kamoli još sa zahtjevom koji je u suprotnosti sa moralnim načelima:

”Ako bi Bog zaista razgovarao s čovjekom, čovjek nikad ne bi mogao znati da to govori Bog. Čovjeku je sasvim nemoguće da svojim čulima shvati beskonačno, razlikuje ga od osjetilnih bića i prepozna ga kao takvog. Ali u nekim slučajevima čovjek može biti siguran da glas koji čuje nije Božiji; jer ako mu glas naređuje da učini nešto što je suprotno moralnom zakonu, onda ma koliko priviđenje bilo veličanstveno, i ma kako izgledalo da nadilazi čitavu prirodu, on to mora smatrati iluzijom. Kao primjer možemo koristiti mit o žrtvi koju je Abraham planirao prinijeti po Božijoj naredbi koljući i paleći svog sina jedinca (jadno dijete je, ne znajući, čak donijelo drva za vatru). Abraham je trebao odgovoriti na ovaj navodno božanski glas: “Da ne bih trebao ubiti svog dobrog sina, sasvim je sigurno. Ali da si ti, ovo priviđenje, Bog – u to nisam siguran i nikad ne mogu biti, čak ni ako mi ovaj glas dolazi sa (vidljivog) neba.“

Ukratko, Kant je postavio sljedeće premise:

1. Ne može se sa sigurnošću ustanoviti da se radi o Božijoj zapovijedi, te se pojedinac treba osloniti na vlastita čula.
2. Ubistvo je oprečno moralnom zakonu.

Konkluzija:

Ako navodna objava sadrži odredbe koje su etički pogrešne, one moraju biti odbačene i ne smije se postupati po njima.

Kant ne priznaje posebnost Abrahamu, smatra da je ustvari pao na ispitu i vodi se maksimom da sve što važi za ostale ljude, važi i za njega.

U 19. vijeku danski filozof Kierkegaard je stao u odbranu biblijskog Abrahama. On je bio oduševljen stavom koji je Abraham pokazao, te je po njemu veličina Abrahamove žrtve uzvišena, neshvaćena i simplifikovana:

”Etički izraz onoga što je Abraham uradio jeste da bi on ubio Izaka; religijski izraz jeste da bi žrtvovao Izaka; ali se upravo u ovom sastoji strah/strepnja koja čovjeka može učiniti nemirnim, i ipak Abraham nije ono što jeste bez ovog straha/strepnje… Jer kada se vjera eliminira tako što postaje ništavna, onda ostaje samo gruba činjenica da je Abraham htio da ubije Izaka – što je dovoljno lahko da oponaša svako onaj koji nema vjere, vjere koja mu takoreći otežava.”

U gore navedenom citatu on pravi razliku između etičkog i vjerskog, tačnije podčinjava etiku vjeri. Ako se isključi vjera i unutarnja borba koju je Abraham vodio sa sobom, samo tada bi mogli derivirati da je krajnji cilj čina bio ubistvo.

Stoga, puko svođenja ovog događaja samo na etički aspekt bez uzimanja u obzir vjerskog nema smisla.

Poznati ateista Kristofer Hičens je često navodio primjer žrtvovanja upozoravajući na opasnosti religije, te slijepog pokoravanja njenim postulatima. Hičens vidi tu dvostruki problem, i sa Bogom koji izdaje takvu naredbu i sa Abrahamom koji je voljan da se pokori.

To nam pokazuje koliko je ova tema aktuelna na Zapadu proteklih 200 godina i u kojoj mjeri se koristi od strane ateista, agnostika, filozofa i ostalih. Da se razumijemo, nisu svi oni zlonamjerni i antireligijski nastrojeni, nego jednostavno ne mogu prihvatiti koncept žrtvovanja onako kako je predstavljen u Bibliji, tačnije ne žele se pokoriti Bogu koji traži pokornost kroz ubistvo vlastitog djeteta.

Sasvim je sigurno da postoje mnoga alternativna tumačenja ovog događaja od strane kršćanskih apologetičara (najpoznatije je ono da Bog pokaže čovječanstvu kroz primjer Abrahama šta znači žrtvovati svoga sina, jer će i On to kasnije uraditi sa Isusom), međutim mi ćemo se ovdje fokusirati na islamsku perspektivu. Kao što je već ranije ustanovljeno, islamska verzija ovog događaja je znatno drugačija i to u potpunosti mijenja pristup.

Da u Kur’anu postoji kategorička naredba o žrtvovanju kao u Bibliji, ne bi bilo mnogo prostora za drugačije tumačenje. Ili bi morali prihvatiti tradicionalno tumačenje (što i sada radimo, iako se biblijski i kur’anski opis uveliko razlikuju), ili bi išli putem kršćanskih apologetičara. Reinterpretacija ovog događaja je danas najzastupljenija kod kur’anija i neomu’tezilija. Međutim, činjenica je da je bilo i ranijih pokušaja kroz historiju od strane mu’tezilija i Ibn Arebija da se drugačije razumije ovaj događaj, samo nisu toliko poznati i dostupni.

Mišljenja klasičnih učenjaka

Prema poznatom mufessiru Fahrudinu Raziju, ako je Ibrahim a.s. bio uistinu siguran da je san koji je vidio objava, zašto je uopće konsultovao sina? Zašto nije odmah nastavio sa žrtvovanjem, nego tek onda kad se on složio s njim? I kako je moguće da poslanik žrtvuje sina na osnovu sna? Razi predlaže pomirljivo rješenje i konstatuje da je san kasnije potvrđen nekom jasnijom objavom, međutim nema dokaza koji bi podržali ovu tvrdnju. Na kraju, on spominje mogućnost da je ova naredba čisto odgojnog karaktera, kao kada šef radniku zada težak zadatak i kada se uvjeri da je radnik spreman da ga izvrši, on ga otkaže. Dakle, Bog naređuje žrtvovanje, ali ga ne odobrava na kraju i to je ključna razlika. Ovo nije savršeno poređenje jer u gore navedenom primjeru šef radniku naređuje nešto što je teško da se uradi, ali nije opet tako gnusno kao ubistvo vlastitog djeteta.

Također, Razi kritikuje neke mu’tezilije koji negiraju derogaciju u ovom slučaju (da je Bog naredio žrtvovanje, pa kasnije povukao naredbu). Po njima, uopće nije došlo do samog žrtvovanja, nego samo pripremanja i čekanja na daljnje upute pošto su se pokorili nakon razgovora. Razi se tu s pravom pita zašto je onda uopće poslan kurban ako nije došlo do potezanja noža. On priznaje da je žrtvovanje sina gnusan čin, ali tu dodaje da se ne gleda sama naredba nego šta se hoće postići tom naredbom, jer je ona određena kontekstom i svrhom.

Rumi navodi primjer priče u suri Kehf (gdje se spominje također ubistvo dječaka koje je naređeno od Boga), te konstatuje da kao što Musa a.s. žuri sa osudom Hidra, tako i mi ne trebamo brzopleto osuđivati Ibrahima a.s. i njegovu spremnost da zakolje sina. Najvažnije je od koga naredba dolazi. Ako dolazi od čovjeka, onda je to uistinu ružna stvar, a ako dolazi od Boga, onda ima drugu dimenziju. Musa a.s. je dobio uvid od Hidra kako se stvari odvijaju na ”drugoj strani”, tj. izvan granice ljudskog razumijevanja, ali to nije prenio u svakodnevni život. Dakle, kao što islamska tradicija ne gleda na Musaovo druženje s Hidrom kao pravno obavezujuće u realnim uvjetima, tako ne treba gledati ni na slučaj Ibrahima a.s.

Ibn Hazm je također doprinio ovoj diskusiji i to na mjestu gdje raspravlja da li žene mogu biti poslanici. On podržava ovu teoriju i konstatira da se u slučaju Musaove majke upravo radi o tome. Ona je dobila naređenje da svoju tek rođenu bebu stavi u kovčeg i baci u rijeku. Da je to uradila po svom nahođenju, na osnovu sna ili osjećaja koji je imala (a ne na osnovu božanske instrukcije), sigurno bi počinila grozno djelo. Stoga, čin žrtvovanja je izolovani slučaj i može se samo posmatrati u kontekstu poslanika, dok u slučaju običnih ljudi bi se nesumnjivo radilo o ludom i nemoralnom činu. Ukratko, za razliku od Kanta, ono što važi za poslanike, ne važi za ostale ljude.

Međutim, kada poredimo slučaj Musaove majke i Ibrahima a.s. uočavamo dvije bitne razlike. U prvom slučaju se jasno kaže: ”Nadahnuli smo/objavili smo Musaovoj majci” (28:7) da to uradi, te joj se odmah u nastavku ajeta skida teret s pleća zbog tog ”nemoralnog” čina i govori da ne tuguje i da se ne boji, jer će priča imati sretan epilog (”Mi ćemo ti ga,doista, vratiti i poslanikom učiniti’‘). Kod Ibrahima a.s. to nije slučaj, nema kategoričke naredbe, niti ima naznake psihičkog rasterećenja od Boga u vidu sretnog epiloga, tako da je Musaovoj majci bilo puno lakše izvršiti naredbu.

Nasuprot Raziju, Rumiju i Ibn Hazmu, mu’tezilijski argument se kratko može sažeti u ova dva pitanja:

“Ako žrtvovanje sina nije loše, zašto Bog spriječava Ibrahima a.s. da to uradi, a ako je loše, zašto ga Bog naređuje na prvom mjestu“?!

Ibn Arebi je otišao korak dalje i konstatovao da je Ibrahim a.s. pogrešno interpretirao san, te je ustvari slanje ovna Božija intervencija da spriječi Ibrahima a.s. u njegovom naumu žrtvovanja. Ključ takvog razumijevanja je u glagolskom obliku ”saddaqta”. Većina prijevoda podržava verziju ”O Ibrahime ispunio si san”, dok ga Ibn Arebi čita kao ”O Ibrahime, povjerovao si u san.”, tj. u ono što si vidio. Dakle, Bog mu nije rekao u ajetu ”O Ibrahime, bio si u pravu u vezi onog što si vidio”. Ibrahimova dilema u ovom slučaju nije etička, nego epistemiološka (ne radi se o tome je li nešto dobro ili loše, nego kako ga pravilno razumjeti). I on i sin su to pogrešno razumjeli, te zato Bog spašava Ismaila u posljednjem momentu. Iz ovog tumačenja proizilazi da Bog nije testirao Ibrahimovu vjeru, nego Ibrahimovo znanje.

Alternativna tumačenja nisu postala mainstream prvenstveno iz tri razloga:

1. Dekadenca mu’tezilizma, te primat eš’arizma i maturidizma- Mu’tezilije se oslanjaju na razum i smatraju ga ekvivalentnim objavi, stoga smatraju da Bog ne može narediti tako gnusan čin. Oni vjeruju u objektivno dobro koje se može prepoznati našim čulima. U ovom slučaju, ubistvo je nemoralno uvijek i na bilo kojem mjestu i od bilo koga ako ne postoji opravdan razlog za to. Eš’arije koncept dobrog i lošeg posmatraju drugačije, te im oduzimaju objektivnu vrijednost koju ljudi mogu izvući. Tačnije, definisanje dobrog i lošeg je subjektivni koncept u Božijim rukama. Dobro i zlo su relativni pojmovi, te Bog nije vezan ljudskim percepcijama dobrog i lošeg. Shodno tome, ova i slične rasprave su izgubile na značaju jer je Božija pravednost, te definicija dobrog i lošeg ostala van dosega ljudskog razuma.

2. Debata o nepogriješivosti poslanika – Ovo je tema koja zahtijeva posebnu analizu i ovdje je samo navodimo kao argument. Među islamskim učenjacima preovladava konsenzus o nepogriješivosti svih poslanika, iako na raznim mjestima imamo primjere gdje su poslanici ukoreni (Nuh a.s. zbog molbe za sina nevjernika, Junus a.s. zbog napuštanja svog naroda, navodno Muhammed a.s. zbog ignorisanja slijepca), donijeli pogrešnu presudu (Davud a.s.), nenamjerno ubili čovjeka (Musa a.s.), itd. Nije nam cilj ulaziti u argumente jedne ili druge strane (da li se radi o grijesima, posrnućima/propustima ili pak nečemu trećem, je li bezgriješnost ograničena samo za objavu), nego konstatovati da je većina islamskih učenjaka krajnje pažljivo birala riječi prilikom analize ovih događaja. U kontekstu Ibrahima a.s. se u predajama već spominju tri ”bijele” laži koje je izrekao (da je Sara njegova sestra, da je bolestan, te da zbog toga ne može doći na slavlje i da je najveći kip porazbijao ostale). Stoga, mali broj učenjaka je tvrdio da je Ibrahim a.s. još pogriješio u pogledu sna.

3. Uticaj israilijata – biblijska verzija teško da se može čitati osim kroz fideističku i fatalističku prizmu, tako da je i muslimanska tradicija potpala pod ovaj uticaj. Međutim, kao što smo vidjeli, način izlaganja ovog događaja u Kur’anu dopušta da se razumije na drugi način.

Uglavnom, argumenti ranijih učenjaka koji su pisali o ovome, te današnjih pobornika alternativnog tumačenja bi se mogli sažeti u sljedeće stavke:

1. Snovi kao izvor objave. Klasični učenjaci drže do toga da su svi snovi poslanika istiniti i predstavljaju vid objave. U islamskim izvorima se također spominje da je Ibrahim a.s. vidio ovaj san 3 noći zaredom kako bi se uvjerio da to nije šejtanska vesvesa, nego naredba od Boga. Paradoksalno, koliko god ova predaja pojačava tvrdnju da se radi o Božijoj zapovijedi, toliko je i degradira. Razi se također pita da ako je u pitanju objava zašto Ibrahim a.s. o njoj kontemplira nakon prvog dana i čeka da se ponovi – Božiji znakovi su jasni, pogotovo o ovako osjetljivoj temi. Onda, u priči o Jusufu a.s. (kojemu je data sposobnost tumačenja snova) imamo dva sna koja su se ispunila. Međutim, ovi snovi su metafora. Zvijezde, Sunce i Mjesec su njegova bliža porodica, dok su 7 mršavih i 7 debelih krava ustvari 7 loših i 7 dobrih godina. Dakle, oni nisu protumačeni, niti su se desili kao što je viđeno u snu. Ako i uzmemo da je Ibrahimov san naredba koja se mora izvršiti, ima li tu prostora za simboličko tumačenje?
2. Bog testira ljude tako što im naređuje da se pridržavaju njegovih naredbi, a ne da ih krše i time pokazuju svoju ljubav prema njemu. Bog se ne postavlja tu kao takmac između oca i sina i Ibrahim a.s. jednostavno ne treba da prolazi kroz dilemu ubijanja vlastitog sina zarad Božije ljubavi. Štaviše, mnogi su ajeti u Kur’anu koji osuđuju ubistvo, čedomorstvo, te koji govore da Bog upućuje na Dobro. Iako je činjenica da je krajnji ishod pozitivan, sami čin koji se naređuje je negativan, a Bog je daleko od toga da naređuje grijeh.
3. Ibrahim a.s. se prepirao sa izaslanicima koji su navratili kod njega na putu da unište Lutov narod. Kur’an ga ne ukorava zbog toga, nego navodi njegovu blagost i samilost kao pozitivne osobine. Lutov narod je bio griješan, a Ibrahimov sin je bio nevin, ali se on ne zauzima za njega.
4. U Kur’anu za razliku od Biblije ne postoji eksplicitan dokaz da je Ibrahimu a.s. naređeno da ubije sina. Jedino što imamo jeste da je Ibrahim a.s. vidio da u snu kolje svoga sina, te je to protumačio kao Božiju zapovijed. Nigdje nije naglašeno da je taj san od objava Boga, glagol objaviti (أوحى) nije korišten kao u drugim slučajevima gdje se Bog obraća poslanicima. Štaviše, u nastavku ajeta se uopće ne spominje glagol trebati (بغى) što bi značilo indirektna naredba, da je neki način Ibrahimu a.s. dato do znanja da treba zaklati sina. Velika je razlika u značenju između ”Vidio sam u snu da te trebam zaklati” kako se inače prevodi i ”Vidio sam u snu da te koljem” kako se tačno kaže u Kur’anu. Prvo podrazumijeva neki znak/naredbu od Boga da se klanje izvrši, dok je drugo deskriptivna izjava. Dakle, prevodioci većinom dodaju glagol ”trebati” u prijevod, tako da je prijevod u skladu sa tradicionalnom interpretacijom. Ne tvrdimo da to rade namjerno, nego je to vjerovatno zbog prakse da se ajeti prevode u skladu sa poznatim značenjem koje se nalazi u tefsirima.
5. Kur’an koristi dvije riječi u istom ajetu koje prevodioci većinom prevode kao san – menam i ru’ja (منام – رؤيا). Činjenica je da postoje sinonimi u arapskom jeziku  kao i svakom drugom, te oni mogu biti potpuni ili nepotpuni. Kur’anski izraz je specifičan i često svjedočimo da Bog u jednom ajetu ili nizu ajeta koristi riječi istog ili sličnog značenja. U ajetima o poligamiji se npr. koristi tuqsitu (تقسطوا) i ta’adilu (تعدلوا), te se ovi izrazi odnose na pravično postupanje. U ajetima o Nuhu a.s. se spominje ‘aam (عام) i seneh (سنة) što označava godinu. Većina prevodilaca koristi jedan zajednički izraz, međutim ako pogledamo rječnik vidjećemo da se radi o nepotpunim sinonimima, te se iz njih mogu izvesti mnoga partikularna značenja. U ovom slučaju, menam (منام) znači san i može označavati vrijeme/mjesto spavanja, dok je osnovno značenje riječi ru’ja (رؤيا) vizija. Ako se ne naglase oči, onda se po automatizmu misli na srčanu/duhovnu viziju. Ibrahim a.s. kaže da je vidio u snu (منام), a Bog mu poslije kaže da mu se ispunila vizija ili po Ibn Arebiju, da je povjerovao u viziju (رؤيا). Dakle, ključni detalj ovdje jeste da Bog ne oslovljava san istim izrazom kojim ga oslovljava Ibrahim a.s.
6. Do konsultovanja sa sinom, sam Ibrahim a.s. je neodlučan. Ako je naredba kategoričke naravi, onda bi postupio kao biblijski Abraham i to izvršio bez pogovora. Međutim, on ovdje ulazi u dijalog sa sinom i pita ga za mišljenje o tome. Postavlja se pitanje da li bi Bog pustio Ibrahima a.s. da bude u sumnji i da pita sina za mišljenje ako je to uistinu naredba od Njega. Da je bio u potpunosti siguran, mogao je odmah preći na stvar i pitati ga na koji način želi da se žrtvovanje izvrši ili mu ne bi spomenuo da je vidio u snu da to treba uraditi.
7. Konačno, Musaovoj majci je naređena slična stvar, da svoje tek rođeno dijete baci u rijeku. Bez obzira da li se složili sa Ibn Hazmom o njenom poslanstvu, činjenica je da je ona odmah prepoznala Božiju naredbu i postupila prema njoj. Kod Ibrahima a.s. to nije slučaj, niti imamo jasnu naredbu, niti hitro postupanje po njoj.

Zaključak

• U ovom tekstu smo analizirali koncept žrtvovanja sina Ibrahima a.s. onako kako je predstavljen u Kur’anu i Bibliji.
• Ova tema je zaokupljala mnoge poznate umove kroz historiju, te i dan-danas predstavlja  kamen spoticanja između vjernika i onih koji se drugačije izjašnjavaju. Debata o moralnosti žrtvovanja djeteta u Božije ime je predmet velikih rasprava unutur zapadnog kulturnog kruga, dok je unutar muslimanskog diskursa ova tema zadobila skromnu pažnju kako od klasičnih, tako i od modernih učenjaka.
• Ovdje smo naveli samo najpoznatija tumačenja, u literaturi se spominju još mnoga filozofska, paternalistička i alegorijska čitanja ove priče.
• Bez obzira da li podržali tradicionalistički stav ili alternativna tumačenja, glavni cilj nam je bio da naglasimo razliku između biblijskog i kur’anskog narativa. Biblijski se u znatnoj mjeri razlikuje, te je njegovo tumačenje izvršilo ogroman uticaj na islamsku perspektivu. Pošto kur’anska priča nije ekvivalent biblijskoj, tu se otvara prostor za drugačije razumijevanje i vlastitom muslimanskom narativu, pogotovo u današnjoj eri globalizacije i susreta sa različitim ideologijama, religijama i kulturama gdje se od muslimana traži da iskažu svoj autentični stav o nekim pitanjima.
• Od svih učenjaka kroz historiju, samo Ibn Arebi i mu’tezilije su ponudili dijametralno suprotnu interpretaciju, dok ostali brane tradicionalni stav fideizmom ili tretiranjem ovog događaja sui generis slučajem (jedinstvenim, svojstvenim samo za Ibrahimov a.s. poslanički kontekst, bez implikacija na svakodnevni život).